Piše: Rasim Belko

Ni deset dana nije prošlo otkako su nas Dragan Mioković (Naša stranka), Mladen Bošković (HDZ) i Azra Okić (SDP) kao rukovodstvo Predstavničkog doma Parlamenta FBiH uvjeravali kako nema otvorenih pitanja i problema u parlamentarnoj većini, kako je to stabilna većina i kako nemaju nikakvih ozbiljnih sporova.

Već tada je bilo jasno da je riječ o providnoj laži, a posebno od strane prvog čovjeka Predstavničkog doma, Dragana Miokovića, jer je mjesecima unazad bilo očigledno da parlamentarna većina u Federaciji funkcioniše po modelu trange-frange: donosi se samo ono što je interesno izbalansirano između dvije ili tri strane, dok su građani, država i javni interes potpuno sklonjeni iz političke jednačine.

Bilo je mučno posmatrati kako rukovodstvo Parlamenta s pozicija privilegije hvali samo sebe, a naročito je bilo tegobno gledati Miokovića kao dio Trojke kako, licemjerno, snishodljive ustupke Čoviću i HDZ-u predstavlja kao uspjeh aktuelne većine.

I onda — svega desetak dana kasnije — ista ta većina demonstrirala je svoju krhku i jadnu konstrukciju. Sjednica koja se nije ni održala, formalno je prekinuta prije nego što je i počela jer čak ni ruke kupljene pod patronatom Michaela Murphyja, niti pokret svrstanih za fotelje (NES) nisu bili dovoljni da se obezbijedi kvorum.

“Molim vas ruke, ruke”, zavapio je Mioković, ali odgovora nije bilo, pa je nakon pojedinačnog glasanja mogao samo da konstatuje kako se 22. redovna sjednica završava prije nego što je i počela.

A ono što posebno iritira i vrijeđa zdrav razum građana jeste ponašanje ove vlasti prema opoziciji. Niti jedna ranija parlamentarna većina, ma koliko bila slaba ili disfunkcionalna, nije preklinjala opoziciju za pomoć niti je optuživala političke protivnike za vlastite neuspjehe i nerad.

Ova aktuelna vlast je prva u istoriji Federacije koja ne zna da funkcioniše bez moljakanja ili svaljivanja krivice. Kad god im zaškripi, kada nemaju ruku ili im se raspadaju dogovori, počinje panično dozivanje opozicije da ih spasi. A ako opozicija odbije da učestvuje u toj političkoj farsi, odmah kreću optužbe kako su oni krivi za neusvajanje zakona i blokadu sistema.

Još apsurdnije od toga je što isti ti ljudi, koji drže vlast, u medijima svakodnevno krive opoziciju za neuspjehe koje sami proizvode. Dok su fotelje, sinekure i tenderi prioritet, a javni interes tek mrtvo slovo na papiru, vlastodršci su pronašli savršen izgovor — opozicija im, navodno, smeta u realizaciji velikih projekata koje ionako nikad nisu ni planirali provesti. Umjesto da preuzmu odgovornost, nastavljaju s jadnom praksom prebacivanja krivice, čime dodatno pokazuju vlastiti politički kukavičluk i nesposobnost.

Zato neka bude jasno: ovo nije vlast, ovo je trgovinski sindikat političkih džeparoša koji vlastite mandate koriste kao monetu za potkusurivanje u raspodjeli funkcija, budžeta i uticaja.

Građani su im statistički dekor, institucije su pretvorene u poligon za privatne nagodbe i međunarodne alibi-izvještaje o navodnom napretku, a država služi samo kao kulisa iza koje se odvija besramna politička licitacija.

Ovo je najbesramnija kohorta političkih trgovaca u modernoj historiji BiH. I zapamtite: onaj ko danas šuti pred ovom farsom — sutra je njen saučesnik.