Paranoja „tuzlanskog faraona“

0

Dvije ljute nevolje more tisućuljetnog gradonačelnika Tuzle Jasmina Imamovića, obje generisane patološkim samoljubljem/vlastoljubljem koje izmiče svakoj kontroli i dodiru sa stvarnošću.

Piše: Mensur Musić

Prva nevolja je nezacjeljiva rana njegovog katastrofalnog poraza od Nermina Nikšića na izborima za prvog čovjeka SDP-a prije nekoliko godina – „glogov kolac u srce“ njegovoj vazdašnjoj, a ničim izazvanoj ambiciji za liderstvom globalnog značaja.

Druga je galopirajuće bliženje kraju Imamovićevog maratonskog gradonačelničkog mandata, obilježenog nezajažljivom samovoljom i privatizovanjem grada, te samonametanjem kulta da „grad soli“ bez njega i njegovih arheološko-literarno-istorijskih ubleha i lakrdija ne bi imao svoje ni juče ni danas ni sutra (od njega sve počinje i sve s njim završava), zbog čega je već odavno posprdno prozvan „tuzlanskim faraonom“.

Neumitni i skori  kraj kraja, odnosno silazak sa političke i društvene scene na smetlište totalnog beznačaja, za Imamovićev manijakalni ego je kazna teža od smrtne. Njegova faraonska samoiluzija o besmrtnosti ne može prihvatiti tu „groznu“ činjenicu. I zato se teško „hudim činjenicama“, jer je faraon žešće nego ikad razbuktao svoj rat sa stvarnošću.

Serijom naručenih intervjua i izjava, a ničim izazvan i ni po kom osnovu, „faraon“ se nameće kao gospodar izborne volje građana Tuzle i Tuzlanskog kantona – jedinog kantona u kojem je SDP na izborima pretekao sve konkurente i „najsvjetlijeg obraza“ došao u priliku da predvodi koalicioni front buduće vlasti u prijeko potrebne svekolike promjene. Umjesto da „skine kapu“ ljudima koji su izuzetno uspješno predvodili  preporod ranije potisnute socijaldemokratije i, uz vječito „crvenu“ Tuzlu, i najmnogoljudniji kanton načinili „crvenim“, Imamović bi da taj uspjeh na sve načine omalovaži i zadrži samoumišljeno ekskluzivno vlasništvo nad socijaldemokratijom: Samo je „njegova“ Tuzla socijademokratska, nipošto to ne smiju biti tamo neki kantoni ni Federacija, koji nemaju svog „faraona“.

Zato on danonoćno zagovara totalni otpor ulasku pobjedničkog SDP-a u vlast u TK –u, ili eventualni ulazak, ali uz strogo njegovo dopuštenje, i na način koji će tu vlast učiniti toliko slabom, anemičnom i neefikasnom da jednostavno ništa ne može promijeniti, a samo iz jednog razloga: Da se ne vidi koliko je slaba i neučinkovita gradska vlast s njim na čelu i kako se među građanima ne bi stvorila slika da Tuzla više  nije “sama protiv svih” ili “Tuzla protiv lopova i kriminalaca iz Vlade TK”, na čemu Imamović zasniva svake izbore, bilo partijske ili lokalne.

Najbolji pokazatelj za pomenuto jeste njegov snažan otpor kantonalnoj SDP-ovoj vladi u mandatu 2010-2014., kada je i pored niza njenih odličnih poteza, usmjerenih i prema Tuzli, istu stalno napadao i na sve načine opstruirao saradnju. Kao estremni primjer takvog odnosa i Imamovićeve nezajažjivosti ostalo je zapamćeno da je on, nakon paljenja zgrade i kolektivne ostavke te vlade, premijera i „kolegu SDP-ovca“ Ćauševića nazvao fašistom, a sve da bi talas manipulisanih demonstranata i rušitelja odvratio od zgrade opštine, odnosno da bi se preko „tuđih tijela i glava“ pripremao za lokalne izbore.

Obični građani Tuzle, na čiju volju se Imamović stalno poziva kao na svoj privatni kapital – iako je Tuzla bila više crvena i socijaldemokratska (u izbornim brojkama, a u svijesti je, naravano,  uvijek ista) prije nego joj se on natovario na vrat sa svojim fantazmagorijama – sada se uveliko pitaju da li je u Tuzli Gradonačelnik istinski iz SDP-a ili iz neke „zakulisne opcije“ ili, jednostavno, samo i isključivo „svoja“ opcija?

A kako i ne bi, kad u toku izborne 2018. niti jedan bitan projekat infrastrukturni nije započeo niti okončao, osim desetak metara trotoara kod male pijace. Ali, zato je poslije izbora počela rekonstrukcija cesta, spomen obilježja Slana banja i sl. Valjda nije želio da utiče na „slobodnu volju birača“, a kad su „njegovi“ -lokalni izbori u pitanju, onda se diže višemilionski kredit i gradi što se i graditi ne smije, poput kojekakvih mostića ka Panonici i sl.

Sve to govori o paranoji – poznatoj i drevnoj bolesti naročito kod osoba koje su strasni ovisnici o vlasti i pratećoj slasti. „Faraon“ ne može podnijeti to da neko može biti bolji od njega, da može biti kandidat za kakvu funkciju veću od njegove i, da ponovimo ono najbolnije, da će on u najskorijoj budućnosti u javnosti biti naprasno zaboravljen.

Međutim zle posljedice njegovog lika i djela sigurno neće nikada zaboraviti oni najpostojaniji i najiskreniji pripadnici i simpatizeri SDP Tuzla, gdje je u izbornoj 2018-oj potpuno zamro rad po osnovnim organizacijama, gdje nema programskih aktivnosti i gdje je od 50.000 izašlih birača SDP jedva dobio 14.000 glasova. Sramotno i jadno, i da je po po onoj narodnoj “čega se pametan stidi …“, „faraon“ ne bi ni pomislio da se diči ovako slabim rezultatima.

Nije lako bilo prihvatiti Tuzlacima ni takvu vrstu zaokreta da se Imamović koji je, koliko juče, optuživao Denisa Bećirovića da je nesposoban za izvršnu vlast i da je „tajkun“ iz parlamentarnih klupa, odjednom samoproglasi za glavnog kreatora Bećirovićeve kampanje za člana Predsjedništva. Šta je i u kojem je pravcu on kreirao i „pomogao“ u toj priči, navjerodostojnije govori podatak da je Bećirović, kao jedinstven dragulj aktuelne bh. politike i istorijska šasna Tuzlaka da iznjedre prvog čovjeka Države, umjesto očekivanih 30.000, u Tuzli dobio nepunih 16.000 glasova, samo dvije hiljade više od Komšića. U rasturenom tuzlanskom DF-u  nisu mogli ni sanjati taj rezultat, osim ako možda nisu znali da je nekom „kreatoru“ bilo stalo da ispred sebe nema jednog takvog izuzetnika i najveću nadu u početak neke nove, normalne BiH – Denisa Bećirovića.

Nekom drugom prilikom ćemo malo i o tome koliko su u vezi sa svim prethodno rečenim i stalna „zasijedanja“ Jasmina Imamovića sa Begom Gutićem, što u uredu gradonačelnika što na skrivenim lokacijama; da li tu – uz neke zajedničke pravosudne brige – nema i nekih drugih i slađih preokupacija, koje ne mogu ne biti na štetu socijaldemokratije i bilo kakvog opšteg boljitka.

U svakom slučaju, nijedan od onih stvarnih faraona, uprkos svemu što su u tom cilju činili, ipak nije ostao vječan i besmrtan. Iza njih su makar ostale monumentalne piramide, kojima se svijet i dan-danas divi. Iza „tuzlanskog faraona“ će ostati samo „piramide“ velikih obećanja, još većih spletki i nepročitanih spisateljskih papazjanija.

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Regional-ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Zadržavamo pravo da određene komentare obrišemo bez najave i objašnjenja.