Piše: Rasim Belko

Kako dani prolaze, sve jasnije se vidi blatnjavi trag kojim šepa nametnuti premijer Federacije i predsjednik SDP-a Nermin Nikšić. Od prvih poruka objavljenih na portalu Istraga.ba, u kojima smrdi na kriminal, do potpune šutnje institucija koje bi, u iole normalnoj zemlji, već bile na nogama. Ali mi nismo normalna zemlja, mi smo Bosna i Hercegovina, gdje korupcija ne spava, nego ima radno vrijeme i državni pečat.

Afera “spengavanje” nije samo Nikšićeva sramota, to je rendgenska snimka jedne države u raspadanju. Kad pravosuđe glumi da ne vidi, kad policija piše poruke umjesto prijava, i kad premijer objašnjava da pogodovanje zvaničnicima, stranačkim i drugim drugovima nije korupcija nego „borba protiv nje“, onda je jasno da živimo u parodiji od države.

Dino Merlin je davno otpjevao „Sve je laž“ i bio je u pravu. Najveća laž je ona koju živimo zadnjih godina, a dolazi upravo od Trojke, te sulude političke alijanse koja je, pod maskom evropskih reformatora, isporučila narodu najgori oblik domaćeg kolonijalizma. Toliko smo blizu EU da nam je šef diplomatije u zabilješkama Europola zbog povezanosti sa superkartelom, a niži ešalon Trojke puni rubrike crne hronike.

Afera “spengavanje” ogolila je sve – Nikšića, FUP, pravosuđe, a i one “nezavisne” glasove koji su naglo zanijemili. Odjednom, niko ništa ne zna. Nema reakcije ni iz OHR-a, ni iz ambasada koje su ovu vlast i skrojile. Šutnja im očito više prija nego istina. Jer kad si ti taj koji je Nikšića postavio, svaka afera je i tvoja.

A onda pogledajmo Aidu Hadžialić – ženu iz BiH koja je zbog 0,2 promila alkohola dala ostavku i povukla se iz politike u Švedskoj. U uređenom sistemu. Kod nas, Nikšić nam se smije u lice – kao da smo idioti kojima može prodati priču da se bori protiv korupcije i spašava državu.

Da nije tragično, bilo bi urnebesno. Ali nije urnebesno – nego poražavajuće.

Jer mi, narod ove države, već godinama gutamo istu priču, “nema alternative“, “bolje ovo nego SDA“. I evo, dobili smo “ovo”, vlast koja ne samo da je kompromitovana, nego potpuno lišena morala, časti i srama.

Ambasade šute jer su njihovi miljenici na vlasti, NVO sektor šuti jer ne zna iz kojeg bi džepa ugrizao, a građani šute jer su umorni od iluzije da se išta može promijeniti. A upravo ta šutnja je ono na šta Nikšić i njegova bratija računaju da će ih spasiti.

Ali neće.

Ova vlast ne zaslužuje kritiku – ona zaslužuje otpor.

Ne polovičan, ne simboličan, nego stvaran, bučan i na ulicama. Jer Nikšić i kompanija su prešli svaku granicu, svaku liniju zakona i svaki minimum morala. Kad premijer koji je uhvaćen u mreži korupcije, manipulacija i laži ostaje u fotelji zahvaljujući šutnji svojih zaštitnika, onda više nije problem Nikšić – problem smo mi.

Da, mi.

Mi koji sve gledamo, komentarišemo, slegnemo ramenima i nastavimo dalje.

Mi koji smo prihvatili da nas lažu, da nam se smiju, da nama vladaju oni koje nismo birali.

Mi koji smo pristali da država bude eksperiment u kojem su vlast korumpirani laboratorijski miševi, a narod kontrolna grupa koja trpi.

Ostavka? Da, ali neće je dati.

Ulica? Mora je uzeti.

Jer dokle god budemo čekali da ambasade, OHR ili stranci riješe ono što je naš posao, dotle će Nikšić i njemu slični mirno spengavati ovu zemlju, sve dok od nje ne ostane samo još jedan dosije u arhivi propalih država.

Vrijeme je da prestanemo biti pacijenti u tuđem eksperimentu. Vrijeme je da Bosna i Hercegovina ponovo postane država, a ne sprdnja. I to neće doći ni iz Brisela, ni iz Washingtona, nego s ulice. Do nas je!

Ostavka ili ulica. Trećeg nema.