Potrebno je to reći, i mi u Bosni i Hercegovini sa pažnjom pratimo dešavanja oko Grenlanda. Nadamo se, i zato zagovaramo i podržavamo kompromis između Evropske unije, NATO-a, Danske i Sjedinjenih Američkih Država oko toga. I, kao da je na samom startu, već došlo vrijeme, da Bosanci i Hercegovci podsjete svoje strateške partnere i u Briselu i u Washingtonu, ne pretenciozno, već kao ljudi s proživljenim znanjem – Evropljani – sa iskustvom: Mir nije apstraktna vrijednost. To je velika i zahtjevna politička odluka. Mi imamo pravo govoriti o tome. A vi imate obavezu da nas čujete, piše ambasador BiH u Bruxellesu Erol Avdović.
NA ZAPADU NEŠTO NOVO
Rasprave koje se danas vode u evropskim i transatlantskim krugovima o Grenlandu daleko prevazilaze pitanje jednog teritorija ili geopolitičkog interesa na Arktiku. One se tiču stabilnosti mnogih drugih uključujući i Zapadni Balkan. Rasprava je dakako otvarila mnogo dublje pitanje – kakav je danas odnos unutar Zapada i da li su savezništva koja su decenijama garantovala međunarodni poredak i sigurnost i dalje neupitna. Nama u Bosni i Hercegovini je to veoma važno, jer to je određenje konzistentne većine – koje puno članstvo u EU i NATO-u smatra bez alternative.
Sama činjenica da se u Briselu razmatra mogućnost, ili bolje rećeno – analiziraju scenarija konfrontacije sa Washingtonom predstavljaju presedan koji se ne može ignorisati, posebno iz perspektive manjih i politički osjetljivih zemalja kakva je i naša država. Za Bosnu i Hercegovinu je to važno jer nastavljamo prilagođavanje naše vanjske politike do 100-postotne usklađenosti, kako to često navodimo, dok u isto vrijeme – s jasnom međunarodnom političkom orjentacijom o SAD govorimo kao o najvažnijem strateškom partneru.
GRENLAND KAO TAČKA SPOTICANJA
Analizirajući kredibilne medijske informacije uz diplomatsku razmjenu koja nam je dostupna i u Briselu – jasno je da se EU u gore pomenutom kontekstu oko Grenlad – po prvi put ne postavlja samo kao ekonomski i normativni akter. Ali, ima tu još nedorečenosti i kao da nisu svi na istom brodu. Sigurno nije slučajno i da Amerikanci, kao i mnogi Evropljani i šire, već duže vremena EU šaljivo nazivaju “ekonomskim džinom i političkim patuljkom”. No, čini se da Evropska unija pokušava hitro nadrasti sebe samu i ovaj puta pokušava postaviti kao politički subjekt koji razmišlja o ekonomskom, finansijskom, pa čak i vojnom sposobnošću – odvraćanju svih onih koji ugrožavaju njene interese.
Opcije koje se, shodno pomenutim izvorima spominju — od jačanja prisustva u Arktiku kroz NATO, preko povećanja finansijske podrške Grenlandu, do potencijalnih trgovinskih mjera — ukazuju na proces u kojem EU pokušava izgraditi stvarnu stratešku autonomiju. Iako to može potrajati — EU i njeni lideri, uključujući i “odbjeglu” Veliku Britaniju — žele jasno staviti do znanja, da je ta strateška kontinetalna autonomija put s kojeg nema povratka. To je proces koji je dugo bio teorijski (izgledao je kao akademska, ili think-tank opcija), ali sada poprima vrlo drugačije – skoro operativne obrise.
ARGUMENT SILE UMJESTO SILE ARGUMENTA
S druge strane, Amerika (SAD), kroz svoju retoriku o „akviziciji“ Grenlanda i izjave da “vojna opcija nije isključena”, šalje poruku koja se ne može posmatrati samo kao pregovarački pritisak, ili opipavanje terena. Utjecajni briselski medij “Politico” u jednom svom naslovu kaže, kako je sada svima jasno da predsjednik Trump ne blefira. Uostalo, sličnu sintagmu je, nakon spektakularno uspješne intervencije u Venecueli – izgovorio i državni sekretar Marco Rubio, da predsjednik Trump doista misli ono što kaže. I opet se radi o sasvim jasnim ekonomskim interesima koje Evropa, dakako odlično razumije.
U isto vrijeme, eksplicitni kritičari nastavljaju govoriti, a UN sve češće kroz vapaj upozorava, da se takvim, makar i adhoc vojnim intervencijama, nažalost dodatno normalizira “jezik sile” u međunarodnim odnosima i slabi temeljni princip na kojem počiva poslijeratni poredak: da se teritorijalni integritet i suverenitet ne dovode u pitanje voljom jačeg. A to je nažalost doživjelo svoj patos brutalnom ruskom agresijom na Ukrajinu 2022 i ratom koji se protiv ove suverene zemlje još vodi.
Valja podsjetiti i da je svojevremeno generalni sekretar UN-a U Thant (bio je na čelu Svjetske organizacije od 1961 do 1971 godine) – izrekao onu čuvenu opomenu, kako u međunarodnim odnosima i u instrumentariju diplomatije – na prvom mjestu treba uvažavati silu argumenta, ane obrnuto – argument sile. Eho njegovih riječi danas je aktuelan kao i prije pedeset godina.
VANJSKA POLITIKA BEZ AUTOPILOTA
Upravo taj princip je od presudne važnosti za države koje nemaju preveliku vojnu – “tvrdu moć” (military hardware) da bi u potpunosti same garantovale svoju sigurnost. Zato za Bosnu i Hercegovinu, ovakva dešavanja – diskusije, ili prijetnje oko Grenlanda – nisu ni daleka ni apstraktna. Jer, kao što rekosmo – EU – Evropa nam je strateška adresa, a Amerika nam je glavni strateški partner i konzistentni podržavalac – na tom putu bez alternative – ka evroatlanskim integracijama.
Stabilnost naše države je decenijama počivala na ponajviše jedinstvenom stavu SAD-a i EU. Naravno, mir u Bosnu i Hercegovinu – ruku na srce – prvenstveno su svojim diplomatski poduzimanjem – odlučnošću, ali i požrtvovanošću donjeli Amerikanci. I onda – ne izostavljajući Evropljane – velikodušno pristali da se Dejtonski mirovni ugovor potpiše u Parizu (13. decembra 1995). Ponajviše u tom transatlanskom savezničkom okviru realizirala se američka vojna i sigurnosna sila bez presedana i evropski institucionalni angažman; recept za uspjeh i međusobno dopunjavanje.
I zbog toga u Sarajevu sa zebnjom prate svako ozbiljnije slabljenje tog evroatlanskog jedinstva, jer to direktno utiče na međunarodni angažman u Bosni i Hercegovini. Očito, ovo je vrijeme izrazitih geopolitičkih turbolencija kroz koje se ne može proći na autopilotu. Domaća odgovornost mora biti primjerena i adekvatna.
ZA JEDINSTVO SAVEZNIKA – BEZ IZBORA STRANE
Zbog toga je za Bosnu i Hercegovinu od ključne važnosti da ne posmatra odnose EU i SAD-a kao pitanje izbora strane, već kao pitanje očuvanja najvažnijih međunarodnih principa. I mi nemamo tu dilemu. Uostalom, na to u kontinuitetu u svim svojim susretima na najvažnijim strateškim adresama u Briselu i Washingtonu upozorava član Predsjedništva Dr. Denis Bećirović.
Multilateralizam, međunarodno pravo i savezničko rješavanje sporova nisu apstraktne vrijednosti za našu su državu. To su važni historijski temelji našeg kontinuiranog opstanka i aktuelne regionalne stabilnosti. Zato se zalažemo za dogovor saveznika. Svaki dogovor postignut kompromisom između EU, NATO-a i SAD i – u ovom slučaju Kraljevine Danske, bit će snažan poticaj – signal da Zapad i dalje funkcionira kao skup zajedničkih vrijednosti, a ne kao arena suparničkih interesa. Upravo mi u Bosni i Hercegovini znamo koliko su ta evroatlanska kompatibilnost i produženi američki evrocentrizam važni.
Uz mnoge opravdane kritike na račun kontinuirane bh. političke drame, izazvane znanim unarnjepolitičkim uzrocima – ne zaboravimo – Bosna i Hercegovina, posljednjih trideset godina, ipak je jedna uspješna američka i evropska – dobra domaća mirovna priča. Upravo, zahvaljujuči i nama, koji taj mir želimo i čuvamo. Jer, bez mira i onih koji ga čuvaju nema ničeg drugog. Kao Evropljani s bosanskim iskustvom moramo imati svoj kredibilan glas u tome.
