Upamet, na bosanskom su rješenja puno prihvatljivija nego na engleskom!

Piše: Rasim Belko

Teško je u februaru 2025. godine bilo i naslutiti koliko će napad na ustavni poredak BiH s krajnjim ciljem secesije entiteta Rs imati dodirnih tačaka sa sličnim pokušajem u Španiji iz 2017. godine.

Danas se epilog tog napada u režiji političkog vrha entiteta Rs može jasno vidjeti. Napad na ustavni poredak izazvao je krizu, ali nije destabilizirao državu u onoj mjeri u kojoj je to bila intencija Milorada Dodika, lidera Rs, SNSD-a i samog napada. U konačnici, izlazak pred Sud Bosne i Hercegovine kolovođe cijele priče je dokaz da je država preživjela i da je njen sistem uradio posao. Koliko je taj posao odraz miješanja međunarodne zajednice i interesa stranog faktora, koliko je on poraz bh. pravosuđa, prvenstveno Suda i Tužilaštva BiH je jedna strana priče.

Druga strana možda se i najbolje vidi u poređenju procesa kroz koje su prošli Dodik u BiH i Carles Puigdemont, predsjednik Katalonije u vremenu referenduma o otcjepljenju. Put kojim su obojica išli je potpuno isti. Dodik je donio zakone koji podrivaju državu a entitet čine državom, Ustavni sud je prvo privremene, a potom i trajno blokirao te zakone i faktički direktnu posljedicu napada na ustavni poredak sasjekao u startu. S Puigdemontom je bilo isto, Ustavni sud Španije zabranio referendum o nezavisnosti, Katalonija ga provela i u lokalnom parlamentu proglasila nezavisnost, Ustavni sud sve to poništio, a vlast u Madridu se pobrinula da separatisti iz Katalonije završe u sudskom procesu.

Razlika je u jednom – Španija je sve svoje separatiste osudila pa pomilovala, Bosna i Hercegovina je odustala od suđenja nakon faktičkog sloma separatističkog vrha u Rs.

Problem Bosne i Hercegovine, međutim, je složeniji od onog u Španiji i to je u cijeloj priči zamutilo vodu, pa se ispod površine teško mogu i naslutiti benefiti poraza još jednog pokušaja cijepanja ove zemlje. Pitanja i izazovi kojima smo svjedočili od februara do predaje vodećeg separatiste ostaju i čekaju rješenje, kao što se čekaju odgovori na pitanje ko, kako i zašto je na ovaj način je izveo završnu operaciju.

Ipak, u onom dijelu Bosne i Hercegovine koji nazivamo prodržavni i patriotski vlada gorčina i svojevrsna frustracija zbog toga što je Milorad Dodik nakon svega ostao na slobodi. Ali, ta gorčina nije posljedica poraza ili predaje države Bosne i Hercegovine pred separatistima kako se to pokušava predstaviti da bi se zamaglili pozadinski uzročnici gorčine.

Država se odbranila, Dodik je sjeo na optuženičku klupu, zakoni su mu adaktirani. Dakle, ne možemo govoriti o porazu države, a pravo na propitivanje imamo u dijelu koji se tiče načina provođenja završne operacije.

Poraženi u ovoj priču su Bošnjaci, Bosanci i Hercegovci. I to uzrokuje frustraciju i gorčinu koja se iz razloga potpune haotičnosti u političkoj misli bošnjačko/probosanske politike fakturiše na državu. Ali, država može postojati i bez Bošnjaka, zapravo je postojala, zar ne!?

Zato pitanje epiloga sudskog progona separatista iz Banjaluke bošnjačko/probosanskoj političkoj misli ne bi smjelo biti primat, već pitanje gdje su bili svi njihovi lideri tokom proteklih četiri ili pet mjeseci? I šta su radili?

Analiza uloge dva višestranačka politička bloka s državotvornog prostora mora ponuditi nedvosmislene i suštinske odgovore na pitanje zašto je najdržavotvorniji narod poražen u borbi u kojoj je država ipak pobijedila!

Nisu teška ni pitanja ni odgovori, težak je jedino momentum pokretanja i namjera tih pitanja. Jer, realno, projekat Trojka kao aktuelni vladajući nije ponudio niti jedan razuman i svrsishodan odgovor na separatizam koji je paralisao državu proteklih mjeseci.

Svoju priliku da djeluju kao alternativna ili vlada u sjeni zarad naroda i države nisu iskoristili ni oni koji pripadaju opozicionom političkom bloku. Svi su čekali, pozivali, moljakali da neko uradi njihov posao.

I šta smo dobili? Taj neko, bilo da su to Amerikanci, Britanci, Evropljani… je uradio svoj posao, a činjenica da se nama epilog ne sviđa ne može niti smije biti razlogom da tvrdimo kako je država poražena, dajući najdirektnije argumente separatistima u opravdanost njihovih poteza.

Sumirano, da su se politički lideri prodržavnog elementa i jedan posto više potrudili da urade nešto za državu na političkom diskursu kojem pripadaju epilog sigurno ne bi bio takav kakav jeste.

Zato umjesto plakanja nad vlastitom sudbinom, valja izvući pouke i mijenjati politički pristup. Mijenjati ga na način da se konačno prestane s plakanjem iz uloge žrtve i ponavljanjem molitvi stranim faktorima da rješavaju naše probleme. Evo oni su riješili u skladu sa svojim interesima, pa zar nije jasno bošnjačko/bosanskim liderima da je to najpogubnije po Bošnjake, Bosance i Hercegovce.

Ne po državu, jer država Bosna će biti i poslije njih kao što je bila i prije njih!

Upamet, na bosanskom su rješenja puno prihvatljivija nego na engleskom!

Patria