Piše: Rasim Belko

Postoje godine u kojima se politika vrti oko plata, putnih naloga i tendera. I postoje godine kada se na političkom satu ne okreće minutna kazaljka nego cijela kugla zemaljska.

Godina 2026. spada u ovu drugu kategoriju. To je ona raskrsnica na kojoj Bosna i Hercegovina može odlučiti hoće li biti država, kolonija, ili samo adresa na kojoj se ostavlja pošta za međunarodne centre moći.

Zašto? Zato što sve što se sada čini, od sitnog lokalnog prepucavanja do geopolitičkih šahovskih partija – vodi ka 2030. godini, koja u planovima mnogih moćnih stolova figurira kao rok do kada će biti podijeljene sve ključne tačke planete. Pričamo o geostrateškim tačkama, trgovinskim rutama, komunikacijskim koridorima, izvorima energije. Ne govorimo o “možda” i “valjda”, nego o već napisanim mapama na kojima se Zapadni Balkan ucrtava kao kvadrat u tuđem dvorištu.

Ono što ovu priču čini još opasnijom jeste što se o tome u Sarajevu govori kao o vremenskoj prognozi – “vidjećemo”, “možda padne kiša”, “ima vremena”. Nema vremena. Na nekim mjestima, Zagreb, Beograd, Podgorica, figure su već raspoređene, a naši političari još raspravljaju ko će držati ključ od sale za sastanke.

Ako izbori 2026. prođu bez jasnog dogovora šta ova zemlja želi, s kim i kako to planira ostvariti, ne treba čekati 2030. da se sve završi. Završetak će biti potpisan mnogo ranije, samo što će se ceremonija održati te godine.

Na Zapadni Balkan vratila se stara sila, ali u novom izdanju. Velika Britanija, koja je nekada crtala karte kolonija po Aziji i Africi, danas se vraća u naš region s osmijehom i diplomom iz “meke moći”. Više nema uniformi i brodova, sada šalju programe podrške, savjetnike, strateške partnere i emisare koji u džepu nose listu kadrova spremnih da preuzmu lokalnu komandu.

Amerika? Ona se taktički povukla, previše zauzeta svojim globalnim rivalima. Njena uloga na Balkanu sada se svela na povremene intervencije i simboličke poruke, dok London polako zauzima centralno mjesto. I što je najvažnije – to ne radi otvoreno, nego ispod radara, kroz političke projekte, selekciju “novih lica” i filtriranje koje ide paralelno na svim stranama, u Zagrebu, Sarajevu, Podgorici, Prištini i Beogradu.

Ono što prosječni građanin ne vidi jeste da se sve ovo radi po principu “prvo učvrsti teren, pa onda diži zastavu”. Britanci znaju da je Balkan prostor gdje jedan pogrešan potez može izazvati požar, pa djeluju polako i precizno.

U Zagrebu su već pronašli sagovornike koji će, u ime “evropskih vrijednosti”, tražiti svoje komade kolača. U Beogradu balansiraju između dva suprotna svijeta, onog što obećava Moskva i onog što donosi Brisel. Podgorica je već u fazi otvorenog prilagođavanja, dok Priština igra ulogu partnera koji zna da njegovo postojanje ovisi o stalnoj podršci vanjskog faktora.

A Bosna i Hercegovina? Ona je još u fazi gdje stranci diktiraju dnevni red, a domaći političari se ponašaju kao da im neko radi uslugu kad ih pozove na sastanak.

Tri politike – dvije znaju kuda i kako

Neokolonijalizam danas ne liči na onaj iz 19. stoljeća. Nema topova u luci, ali ima investicijskih fondova koji kupuju energetsku infrastrukturu. Nema guvernera u bijelim uniformama, ali ima “specijalnih izaslanika” koji pišu amandmane na zakone. Nema kolonijalne zastave, ali ima medijskih mreža koje filtriraju šta narod smije čuti, a šta će biti zakopano u tišini.

Bosanski Hrvati, koliko god ih brojčano bilo manje nego prije, politički djeluju kao monolit. I to nije od jučer. Više od petnaest godina traje proces centralizacije njihovog političkog tijela oko jedne jezgre. Nema tu lutanja. Postoji centralni sto, postoji centralni glas i postoji jasna koordinata prema kojoj se ide.

I tu leži prva lekcija za sve ostale: kad znaš šta hoćeš, čak i ako si brojčano slabiji, možeš politički biti jači. Hrvatski politički projekat u BiH već dugo ne zavisi od simpatija međunarodne zajednice – on zavisi od preciznog povezivanja s vlastitim centrom moći u Zagrebu i od sposobnosti da se izdrži svaka oluja dok se ne dođe do cilja.

Oni koji pokušavaju praviti alternativu centralnom hrvatskom bloku uglavnom završavaju ili kao privjesci ili kao ilustracija za rubriku “pokušaji i promašaji”. Ne zato što nemaju ideje, nego zato što nemaju hrabrosti da odu do kraja. A u politici se pola hrabrosti računa kao kukavičluk.

Britanci su, naravno, i ovdje prisutni. Ne diraju u osnovni hrvatski plan, nego ga prilagođavaju vlastitim ciljevima. U toj saradnji nema ljubavi, ali ima zajedničkog interesa. Dok hrvatski politički vrh ide prema političkom osiguravanju “legitimnog predstavljanja”, britanski plan traži stabilnog partnera koji će kontrolisati svoj teren i ne stvarati krize koje ne idu u njihov scenarij.

Tišina kojom se hrvatska politika kreće nije znak slabosti. To je ona tišina koja se čuje pred eksploziju. Samo što u ovom slučaju eksplozija neće biti nagla, nego tiha – kroz izmjene zakona, ustavne aranžmane i mehanizme blokada koji će u praksi značiti da se odluke bez njih neće moći donijeti ni o najbanalnijim stvarima.

Ako je hrvatska politika tiha i fokusirana, srpska je glasna i fokusirana. Glasna – jer je svaki politički potez iz Banjaluke praćen izjavama koje putuju svijetom. Fokusirana – jer se, uprkos galami, suština politike ne mijenja godinama.

Centralna figura srpske politike u BiH voli sebe vidjeti kao neustrašivog borca protiv svijeta. Ali istina je da iza kulisa ta borba ima precizne granice. Nikada se ne ide preko linije koja bi stvarno ugrozila strateške ciljeve. Galama služi za domaću publiku, dok se za vanjski svijet šalju smirenije poruke.

U posljednje vrijeme, međutim, počinju se pojavljivati pukotine. Dio novih lica u političkoj areni pokušava se probiti kroz kombinaciju mladosti i ambicije, ali nedostatak političkog instinkta ih brzo odvede u krive poteze. Neki od njih, želeći dokazati lojalnost centrima moći izvan BiH, prave greške koje ih koštaju vjerodostojnosti kod kuće.

Britanci u ovom segmentu igraju složeniju igru. Znaju da prevelika destabilizacija Republike srpske može izazvati lančanu reakciju, pa umjesto rušenja postojeće garniture biraju paralelni proces – tiho stvaranje nove političke figure koja će biti “prihvatljivija”, ali dovoljno vezana za nacionalni narativ da ne izgubi podršku birača. To može biti revitalizacija stare stranke koja je nekada imala centralnu ulogu, ili rebrendiranje nekoga iz prošlosti ko nije previše kompromitovan.

Za razliku od bošnjačke scene, ovdje nema rasprava oko osnovnih nacionalnih interesa. Tu se ne postavlja pitanje da li, nego samo kako. U tome leži njihova prednost – čak i kad se međusobno glože, znaju gdje im je zajednička linija odbrane.

Kad se kaže probosanska politika, često i pogrešno se misli na “bošnjačku politiku”. To bi, u idealnom svijetu, značilo jedinstvo oko očuvanja države, ravnopravnosti svih građana i zaštite teritorijalnog integriteta. U realnosti, to znači – rat svih protiv svih, gdje su parola i zastava samo paravan za privatne interese.

Dva bloka – Trojka s jedne strane, SDA-ov labavi savez s druge – vode rat koji ne poznaje primirje. Od 2022. godine do danas, nijedan trenutak nije potrošen na stvaranje zajedničkog minimuma oko ključnih nacionalnih interesa. Minimum, ne maksimum! Znači, nekoliko tačaka oko kojih nema sporenja. Ali ne, ovdje je važnije dokazati da je onaj drugi „izdajnik“ nego da se zajednički spriječi raspad zemlje.

I tu je najveći apsurd: kod Srba i Hrvata postoji političko nadmetanje, ali i crvena linija koja se ne prelazi. Kod Bošnjaka – crvena linija postoji samo za tender. Kad je tender u pitanju, tad se zna – koalicija je moguća, čak i sa „najvećim neprijateljem“.

Dodatni problem je što se iza oba bloka nalazi sloj ljudi iz sjene koji politiku ne vide kao misiju nego kao unosan biznis. Njih ne zanima budućnost države – zanima ih ko će kontrolisati najveće javne nabavke, koje zemljišne parcele će promijeniti vlasnika, i koliko dugo mogu ostati neprimijećeni dok građani gledaju najnoviji reality show.

Plan tih ljudi je perfidniji nego što izgleda. Oni žele izvući po jednu veliku stranku iz svakog bloka i spojiti ih u „veliku koaliciju“. Zvuči kao pomirenje, a u stvarnosti znači – potpuna predaja državnih poluga onima koji se brinu samo o raspodjeli plijena. Historija nas već upozorava: kad su se zadnji put te dvije strane našle zajedno, završilo je paljenjem institucija u dijelu zemlje gdje Bošnjaci čine većinu.

U takvoj kombinaciji, planovi o kiparizaciji BiH – pretvaranju zemlje u konfederaciju etničkih entiteta – prolaze bez ozbiljnog otpora. Jer dok Banjaluka i Mostar dolaze s jasnim, nacionalno definisanim stavovima, Sarajevo bi se svađalo oko toga gdje će stajati hair-česma.

Jedna od najvećih zabluda u bosanskohercegovačkom političkom diskursu je da se sve vrti oko etničkih pitanja. Ne – sve se vrti oko para. Etničke tenzije su samo dimna zavjesa.

Svaki kolonizator, stari ili novi, zna da je prvi korak ekonomska kontrola. I dok građani misle da raspravljaju o jeziku, granicama ili entitetima, pravi posao se radi kroz privatizaciju resursa, dugoročne koncesije i zakone koji otvaraju vrata stranim korporacijama da kupuju stratešku infrastrukturu.

Energetski sektor? U rukama privatnih kompanija koje su, gle čuda, registrovane u državama čiji ambasadori najviše „brinu“ za našu stabilnost. Tenderi su posebna priča. To je valuta kojom se kupuje politička lojalnost. Kad vidite da dva ljuta politička neprijatelja iznenada počnu pričati o „zajedničkim projektima“, ne tražite ideologiju – tražite spisak firmi koje će pobijediti na tenderu.

Kolonijalni profit ne dolazi samo od stranaca. Dolazi i od domaćih „podizvođača“ – onih koji za desetinu prave posao od kojeg glavni igrač zaradi deset puta više. I tako se formira sloj ljudi kojima odgovara da zemlja ostane nestabilna, jer samo u haosu se mogu raditi poslovi bez previše pitanja.

Nekada su mediji bili četvrta vlast. Danas su u BiH ili produžena ruka političkih partija ili PR agencije stranih ambasada. Između te dvije krajnosti ostane tek šaka novinara koji pokušavaju raditi po savjesti, ali im se prostor sužava iz dana u dan.

Botovske mreže postale su novi partijski odbori. Umjesto lokalnih sastanaka, danas se okupljaju u zatvorenim grupama na društvenim mrežama. Umjesto plakata po ulicama, sada se dijele „meme“ slike i montirani video-klipovi. Umjesto argumenata, tu su psovke, prijetnje i etikete.

Stranci su očito shvatili da u ovoj zemlji ne trebaju trošiti milione na propagandu. Dovoljno je podržati nekoliko „nezavisnih“ portala koji će raditi njihov posao. Oni će se sami maskirati kao „građanski aktivisti“ i „mladi reformatori“, a u stvarnosti će odrađivati političke zadatke.

Posebna ironija je što su mnogi botovi plaćeni iz budžeta. Znači, građani svojim porezima finansiraju vlastitu propagandnu indoktrinaciju. To je kao da sami sebi plaćate troškove otmice.

Posljednji red u scenariju

Ako se nastavi sadašnji trend – srpska i hrvatska politika disciplinovane, fokusirane, s podrškom izvan zemlje; probosanska politika podijeljena i zaokupljena plijenom – 2030. neće donijeti iznenađenje. Donijet će samo potvrdu scenarija koji je već napisan.

Kiparizacija BiH u tom scenariju nije prijetnja nego plan. Država bi formalno ostala, ali bi se odluke donosile sporazumom tri etničke jedinice, svaka sa svojim ustavom, zakonima i kontrolom resursa. To bi značilo kraj ideje jedinstvene Bosne i Hercegovine, ali ne i kraj njenih formalnih granica – jer kolonizatorima nije stalo do granica, nego do funkcionalne kontrole.

U takvoj situaciji, Bošnjaci bi ostali bez jedinstvene političke platforme. Umjesto da ulaze u pregovore kao partneri, ulazili bi kao podstanari. A podstanaru se ne nudi stolica – njemu se kaže gdje će stajati.

Vrijeme za iluzije je prošlo. Oni koji su 2022. pokazali da znaju stati ispred naroda, a ne iza tendera, moraju izaći iz bunkera. Moraju sjesti i napisati listu tačaka nacionalnog interesa koje se ne pregovaraju. Ne mora ih biti mnogo – pet do deset ključnih stavki – ali one moraju biti nepovrediva linija.

Drugo, moraju odlučiti kako će se ići na izbore 2026. godine. Ne kao na šoping u tržni centar, nego kao na posljednju stanicu pred kolonijalni ugovor.

Treće, moraju raskrinkati planove onih koji žele „veliku koaliciju“ samo da bi pokrili sve javne nabavke. Jer takva koalicija neće čuvati Bosnu – čuvat će svoje račune u inostranstvu.

I na kraju, moraju prestati ratovati u virtualnom svijetu dok im se stvarni svijet urušava. Facebook komentari ne brane državu. Twitter prepirke ne vraćaju izgubljene pozicije.. Instagram selfiji ne grade ceste.

Ako ovo ne bude urađeno sada, 2030. godine ćemo pričati o Bosni i Hercegovini u prošlom vremenu. A onda će biti kasno za sve, osim za historijske analize o tome kako su oni koji su je najviše spominjali – bili prvi koji su je izdali.

Patria