Najopasniji Bosanac u Zagrebu: Studirao je u Sarajevu, predavala mu je Biljana Plavšić, nakon raspada Herceg-Bosne…

0

Vinko Žuljević rođen je 1959. u selu Hrasnica kod Uskoplja (Gornjeg Vakufa) u srednjoj Bosni. Mnogobrojna obitelj, deset Žuljevićevih sestara i braće, dala je, među ostalim, profesora filozofije i teologije Iliju Žuljevića, prvog ministra rada i socijalne skrbi buduće Herceg Bosne.

Zbog fizičkog razračunavanja na školskom igralištu kažnjen je zabranom daljnjeg školovanja na cijelom teritoriju tadašnje Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Zato je završne razrede srednje škole pohađao u susjednoj Hrvatskoj, u Zagrebu. Nastavljajući s boksom, tu je zakratko postao članom drugoligaškog Metalca, oko kojeg su se već okupljali budući pripadnici zagrebačkog podzemlja.

Odmah nakon mature preselio se na sjever Vojvodine, u Suboticu

Dokazavši se u subotičkom Spartaku kao debitant koji mnogo obećava, Žuljević je nakon relativno kratkog vremena pozvan u veći i poznatiji sarajevski Željezničar. Kao štićenik tog kluba 1981. je osvojio titulu prvaka SR Bosne i Hercegovine. Bio je to krajnji domet njegovih boksačkih sposobnosti; naslov nije obranio, svi kasniji rezultati pokazivali su prosječnog boksača samo s dobrom sportskom statistikom.

Odgađajući vojni rok u JNA koji je bio obavezan za sve završene srednjoškolce koji nisu izabrali neki fakultet, Vinko Žuljević upisao se na Prirodoslovno-matematički fakultet u Sarajevu. Birajući studijski smjer, vrlo ambiciozno, planirao se posvetiti tada već pomodnoj genetici i toksikologiji. Ipak, unatoč protekcijama što ih je uživao kao boksački šampion BiH, do treće godine studija pokazao se tek kao prosječan student.

Na trećoj godini dobio je novi predmet, biokemiju, koji je predavala Biljana Plavšić, tada poznata isključivo kao ozbiljna sveučilišna profesorica i znanstvenica. Uporno ga je rušila na ispitima, tražeći da udovolji standardima koje je primjenjivala na sve studente.

image
VINKO ŽULJEVIĆ KICA/

Izbacili su ga sa sarajevskog sveučilišta, pa je studij nastavio u Zagrebu. Ali nikada nije diplomirao. Iz Švicarske je stigla ponuda za poluprofesionalni angažman u jednom tamošnjem klubu. Počeo je zarađivati novac, otvorio restoran…

U obranu Hrvatske, zajedno sa svojim kumom Vladom Rajićem, uključio se kao špijun-diletant lokalnog kriznog štaba u Novoj Gradiški, gdje je 1991. živio njegov veliki prijatelj Vinko Mender, HDZ-ov aktivist. Služeći se svojim boksačkim prijateljstvima među Srbima – s njima je, uostalom, bio vezan tradicionalnim protumuslimanskim paktom – neometano je prelazio preko srpskih barikada u sjevernoj Bosni, često boravio u Banjoj Luci i u Novu Gradišku donosio informacije o pokretima trupa banjolučkog korpusa JNA.

Te kratke špijunske pustolovine, kako se čini, prilično su impresionirale bivšeg boksača i nesuđenog genetičara, pa će se dvije godine poslije “kandidirati” za šefa SIS-a HVO-a na bugojanskom području.

No samo je jedan dan imao elitnu poziciju u podzemnoj vojno-političkoj strukturi Herceg Bosne: odlukom svojih zagrebačkih prijatelja u MORH-u postavljen je za šefa bugojanskog SIS-a, ali je smijenjen već sutradan na zahtjev samog Mate Bobana, osnivača i predsjednika hrvatske paradržave u BiH. To Mati Bobanu nikada neće oprostiti, postavši zarana jednim od njegovih najljućih frakcijskih oponenata.

Žuljevićeve postrojbe HVO-a su nakon raspada Herceg Bosne počele preuzimati zagrebačko podzemlje.

Žuljević je od Srba ishodio dokumente u Republici Srpskoj na ime Mišo Mišić koji će mu u mirnodopskom razdoblju poslužiti za kontakte sa srpskim ratnim zločincima i kriminalcima.” U hrvatsko-srpski rat, kao vojnik, uključio se u kolovozu 1991. Postao je pripadnik 4. splitske brigade, koja je ratovala u zaleđu dalmatinskih gradova.

Teritorij Republike Hrvatske napustio je tri mjeseca nakon njenog međunarodnog priznanja, u travnju 1992. Kao dobrovoljac koji se samoinicijativno vraća u zavičaj da bi ratovao protiv JNA i Srbije, Žuljević je poslan u Bugojno gdje se već uvelike pripremala realizacija zaključaka s tajnog sastanka Franje Tuđmana s prvacima HDZ-a BiH iz jeseni 1991.

Na spomenutom sastanku eksplicitno je dogovoreno pripajanje tzv. hrvatskih povijesnih prostora u BiH Republici Hrvatskoj.

Kako će sam poslije pripovijedati, regrutirao je tridesetak Bugojanaca, s podebljim policijskim dosjeima, obukao ih u maskime uniforme, zalijepio na njih oznake Hrvatske vojske i proglasio ih prvom, elitnom oružanom jedinicom Republike Hrvatske u srednjoj Bosni.

Amblemi Hrvatske vojske, zamijenjeni su nakon tjedan dana znakovima HVO-a, oružane sile Hrvatske zajednice Herceg Bosne koja je samo deklarativno priznavala postojanje šire domovine Bosne i Hercegovine. Naziv “Garavi” dali su im seljaci, koji u tom predratnom metežu nacionalnih formacija i njihovih frakcija doista više nisu shvaćali tko koga predstavlja, tko koga zagovara i tko što namjerava.

image
VINKO ŽULJEVIĆ KICA (PRVI SA LIJEVE STRANE)/

Žuljevićevi ljudi bili su prepoznatljivi po tome što su se, skrivajući identitet, u Uskoplju i Bugojnu pojavljivali crno oslikanih lica. Kamp su uredili u napuštenom pastirskom selu Okolišće u nepristupačnoj planinskoj zabiti bugojanskog kraja. Već tu je, navodno, Žuljević postao izvrstan strijelac iz svih vrsta oružja.

Prva dva mjeseca nakon osnutka “Garavi” su ratovali protiv Srba. U suradnji s hrvatsko-muslimanskom Teritorijalnom obranom, zauzeli su bazu JNA u Zijametu. Nešto kasnije asistirali su HV-u u borbama na Kupresu koje su se pretvorile u masovni pokolj preživjelih branitelja Vukovara. Nakon hrvatskog poraza Kupreška visoravan, strateški važna poveznica Hrvatske i srednje Bosne, sve do 1994. bila je pod srpskom kontrolom.

Te 1992. predvodeći “Garave” pobio je iz zasjede neku četničku skupinu srbijanskih dobrovoljaca koji su sami sebe prozvali “Bela rada”, a u drugoj bici za Kupres 1994., u izravnom okršaju s neprijateljem, izgubio je nogu i postao teški invalid.

Rat s Muslimanima počeo je za Žuljevića mnogo prije otvaranja sveopćeg hrvatsko-muslimanskog krvoprolića u prosincu 1992. Šest mjeseci prije, u lipnju 1992., Žuljevićeva postrojba, što je bio prvi zabilježen slučaj hrvatsko-muslimanskog okršaja, sudarila se s dojučerašnjim saveznicima iz Teritorijalne obrane kod Gornjeg Vakufa.

Nije ih se moglo disciplinirati

Kontrolirajući prometnicu, zapovjednici TO-a izdali su nalog da se Žuljevićevi ljudi, kao paravojna, neregularna formacija, izvan kontrole njihova štaba, zaustave na kontrolnom punktu i razoružaju. Prinuđeno im je da skinu oznake HVO-a i da se priključe TO-u.

“Garavi” su uzvratili vatrom; u puškaranju su pale i prve žrtve, poginuo je Žuljevićev zamjenik. Kao preuranjeno provociranje hrvatsko-muslimanskog raskola, incident je nekako zataškan.

U akciji “humanog preseljenja” i potajne razmjene stanovništva, Žuljević se s ostacima “Garavih” premjestio u Široki Brijeg. Integrirao se s Kažnjeničkom bojnom vjerujući kako je u Mladenu Naletiliću pronašao apsolutnog istomišljenika koji samo čeka novu priliku da hrvatske snage vrate izgubljenu srednju Bosnu i kazni “izdajnike” koji su je “prodali” Muslimanima.

Naletilić, kao vrhunski blefer, održavao je Žuljevića u toj zabludi. Ali su njegovi najpovjerljiviji suradnici – uključujući Veselina Marinova – znali da intimno podržava onu varijantu “hrvatske državne politike” čije imperijalne ambicije ne sežu dalje od Mostara i Širokog Brijega.

Njegova zaštitarska tvrtka imala je monopol u BiH

“Ti Bosanci jedva da su Hrvati”, znao je govoriti svom tjelohranitelju, podučavajući ga nijansama hrvatskog nacionalnog pitanja. “Oni su samo katolici koji do jučer nisu imali nikakve nacionalne svijesti. Ako ne žele živjeti pod vlašću balija, neka ostanu u Hercegovini”.

Nakon što su specijalne jedinice HVO-a proglašene raspuštenima, a njihovi pripadnici razvojačenim civilima, u rano proljeće 1996. u mostarskom trgovačkom sudu registrirana je Žuljevićeva zaštitarska tvrtka Ad Matricem, nazvana po starolatinskom nazivu njegova rodnog Uskoplja. Pompozno predstavljena u hrvatskim medijima kao pionirski poduzetnički projekt i prva privatna zaštitarska tvrtka na hercegovačkom tlu, Ad Matricem je dobio monopolistička prava na najunosnije poslove osiguranja svih ustanova bivše Herceg Bosne, transformiranih u institucionalnu hrvatsku komponentu Federacije BiH.

image
VINKO ŽULJEVIĆ KLICA/

No kako su sve institucije tzv. hrvatske komponente Federacije BiH još godinama financirane iz hrvatskog državnog proračuna, novcem koji je sve do 2000., zaobilaznim kanalima, potajno prenosio preko hrvatske granice, zarada koju je Žuljević ubirao bila je istog proračunskog podrijetla. Utoliko je Ad Matricem samo prividno spadao u sektor privatnog zaštitarstva, dok je zapravo funkcionirao kao prikriveno paravojno poduzeće Republike Hrvatske na teritoriju strane države.

Prema procjenama SFOR-a, Ad Matricem je prikrivao paravojnu formaciju od 400 ljudi, sastavljenih od dijelova bivše Žuljevićeve jedinice i nekadašnje mostarske ispostave Kažnjeničke bojne Vinka Martinovića Štele.

Zajedno s pripadnicima Kažnjeničke bojne – koja je također proglašena rasformiranom – “Garavi” su odigrali ključnu ulogu u spašavanju Ivice Rajića, hrvatskog ratnog zločinca iz srednje Bosne, kojemu se 1996., u zavođenju kakvog-takvog mirnodopskog reda u Mostaru, pokušalo suditi za likvidaciju šestorice SIS-ovaca, naravno, hrvatske nacionalnosti.

Izveo desant na HE Mostar i pripojio je zapadnom dijelu grada

Rajić ih je dao smaknuti još 1993. jer je doznao da su u zagrebačku centralu vojnoobavještajne službe slali izvješća o njegovu mafijaško-vojnom savezništvu sa srpskim četnicima u otimanju humanitarnih konvoja za Sarajevo, u švercu naftom, prehrambenim proizvodima, cigaretama i drogom.

“Obradivši” svjedoke optužbe, Žuljevićevi i Naletilićevi sljedbenici pratili su sudski proces pred mostarskim županijskim sudom, sjedeći u prvim redovima sudske dvorane, u maskimim uniformama i naoružani do zuba. Istodobno su ispred sudnice “skupine hrvatskog naroda” tobože spontano prosvjedovale protiv kaznenog progona hrvatskog nacionalnog heroja.

Suđenje je, naravno, završeno oslobađajućom presudom, a Žuljević, Naletilić i Rajić uspjeh su proslavili letom vojnim helikopterom u Kiseljak, posljednju hrvatsku oazu u srednjoj Bosni, gdje je organiziran svečani dernek, uz jelo, piće i živu glazbu.

Godine 1997. Žuljevićevi “zaštitari” izveli su, po nalogu “hrvatske državne politike”, desant na HE Mostar i “pripojili” je zapadnom dijelu grada koji se i danas smatra hrvatskim teritorijem. U redovima Ad Matricema skovan je plan o spektakularnom atentatu na Hansa Koschnika, međunarodnog protektora Mostara

Na sličan način tzv. zaštitari Ad Matricema presudili su i privatnom sporu dioničara Euroherca, tvrtke koja se razvila na osnovi klasičnog ratnog profiterstva zaslužnih osnivača HDZ-a u Ljubuškom.

Jedan od njenih manjih dioničara bio je brat Vinka Martinovića, zvanog Štela, zapovjednika mostarske ispostave Kažnjeničke bojne koji se nakon Daytonskog sporazuma, u podjeli rada između dijelova nekadašnjeg HVO-a, orijentirao na narkotrgovinu, postavši najveći, ako ne i jedini veletrgovac heroinom i kokainom u hrvatskim dijelovima BiH.

Nakon Naletilićeve svađe s Gojkom Šuškom, mandat za uspostavu kontrole nad bivšom Herceg Bosnom dobio je Miroslav Tuđman, stariji sin tadašnjeg hrvatskog predsjednika i ravnatelj HIS-a.

U realizaciji toga zadatka Miroslav Tuđman nastojao je za tajnog gubernatora toga područja ustoličiti Ivu Lučića, svog zamjenika i osobnog prijatelja.

Vinko Žuljević Klica stigao je u Zagreb u jesen 1998., tvrdeći svojim prijateljima da je u Mostaru zauvijek ostavio uhodani Ad Matricem, da se u Hercegovini odrekao vojnog stana i mirovine, željan normalnog građanskog zanimanja.

Preuzeli su kontrolu nad svim važnijim objektima u Sesvetama, jedan lanac sportskih kladionica, nekoliko najpopularnijih ugostiteljskih lokala u Zagrebu, kockarnicu hotela Sheraton, te “zaštitu” međunarodnog teniskog turnira u Bolu na Braču. Imali su i značajnih ambicija u međunarodnom širenju poslova: Vinko Žuljević Klica sklopio je dogovor s jednim zagrebačkim Albancem, kriminalcem s relativno jakim vezama s crnogorskom mafijom, da sa zajedničkim ulaganjem otvore lanac kockarnica na Kosovu.

Konačno, u zagrebačkom kafiću NBA organizirali su “sačekušu” za Veselina Marinova koji je već davno bio označen žigom višestruke izdaje kolektivnog herceg-bosanskog zločina, piše Expres.