I ne govorimo više samo o onom po Bosnu i Hercegovinu nesretnom projektu Trojka, već i o obnovljenom proširenom bloku u kojem su sada NES, Šemsudin Mehmedović (Naprijed), Fuad Kasumović (BHI).

Piše: Rasim Belko @rasimbelko

Stariji sportski komentatori često su fudbalske virtuoze zbog vrhunske vještine driblanja na malom prostoru nazivali “majstorima na petoparac”. Petoparac je skučeni prostor u kojem samo vrhunski majstori mogu napraviti dribling ili posao. U prenesenom značenju, Dragan Čović kao jedan od najozbiljnijih driblera na petoparcu, uspješno već mjesecima j*** u mozak sve političke subjekte kojima su ambicije daleko iznad dometa i mogućnosti.

I ne govorimo više samo o onom po Bosnu i Hercegovinu nesretnom projektu Trojka, već i o obnovljenom proširenom bloku u kojem su sada NES, Šemsudin Mehmedović (Naprijed), Fuad Kasumović (BHI).

Nedovoljan izborni legitimitet i hronična politička nemoć okupila je ove ljubitelje fotelja i budžeta, ali između njihovih foteljaških želja i realizacije istih stoji politički Mancev s odavno zacrtanim planom za ostvarivanje nacionalnih interesa HDZ-a i NVO HNS.

Svjestan je politički latin svog uspjeha da je konačno oko sebe okupio preambicioznu političku nejač koja na svaki njegov trzaj klizi u kontra stranu. Politički nejaki i nezreli oni ne mogu prepoznati latinski mudraluk Čovića sve i kad bi mu na čelu pisalo SECESIJA. A politički latinluk u secesiji je na entu opasniji od Dodikovih kabadahijskih pokušaja.

Jer, Čović niti jedan pokušaj dodatne podjele Bosne i Hercegovine na unutrašnjem planu, kao prvoj fazi za konačnu podjelu, nije izveo mimo institucija Bosne i Hercegovine i političke volje izabranih predstavnika. Dugo, više od deset godina, Čović i njegovo političko okruženje nisu se umorili od zagovaranja, lobiranja, ucjenjivanja kako bi ostvarili primarni nacionalni interes.

I svih tih godina od Štefana Filea do Angeline Eichhorst i Matthewa Palmera, Čović niti jednog trenutka nije posustao, čekajući pravu priliku. Na žalost države Bosne i Hercegovine nikada kao danas nije bio toliko blizu da postigne zgoditak koji slobodno možemo epitetirati smrtonosnim po Bosnu i Hercegovinu.

Prvi put otkako se bori da glasovi po jednog Hrvata iz neka tri ili pet kantona vrijede više nego svi glasovi ostatka entiteta FBiH, Dragan Čović na svojoj strani ima cjelokupan srpski politički korpus. Milorada Dodika za sebe je vezao odavno, išao mu u Banjaluku i poručivao da čuva Rs, svjestan koliko se HDZ mukotrpno bori da dobije jednu takvu unutrašnju jedinicu. Čak ni danas, kada je Dodik nikad jače krenuo u napad na ustavni poredak, Čović ga se ne odriče, potiho ga ruži, a istovremeno oko sebe okuplja političku nejač iz Rs, koja svjesna da će teško kroz izborni proces doći do fotelja, pristaje na Čovićeve uslove sa Kupresa.

Latin je majstor na petoparcu. Jer nakon okupljanja kompletne srpske političke reprezentacije, preko jataka u Trojci došao je u poziciju da prvi put u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini kontroliše više ruku “sarajevskih stranaka” nego što ih je u opoziciji njegovim težnjama. Jer, nakon jučerašnjeg sastančenja Čović računa na 14 Bošnjaka naspram 11 zastupnika iz SDA i DF-a.

Ozbiljan je to uspjeh, a mudri politički latin kakav Čović jeste ne želi ni sata kasniti svjestan da vjerovatno nikada više u budućnosti neće biti u sličnoj situaciji.

Zbog toga je i “gurnuo” u Dom naroda Državnog parlamenta modificiranu verziju ranijeg prijedloga izbornog zakona koji odgovara samo njegovim političkim nakanama za podjelu Federacije na dva dijela.

I opet je u win-win poziciji, jer zna da ukoliko opozicija oličena u SDA, DF i Stranci za BiH dođe na Dom naroda on ima dovoljno snage da zakon usvoji, a u Predstavničkom domu je sada ubjedljivo najjači politički faktor.

Ukoliko opozicioni Bošnjaci ne dođu na sjednicu Doma naroda Čović ima novu kartu u rukama, koju će vrlo rado dijeliti s Miloradom Dodikom i pred međunarodnu zajednicu ići s pričom kako eto ni “unitarni” Bošnjaci nisu spremni na dogovor i opet će zajedno s partnerom iz Laktaša nuditi secesiju.

Ipak, ma koliko bio politički vuk u bošnjačkom toru, Čović ne bi bio ni blizu ovakvog uspjeha da je barem jedna trećina bošnjačke političke pameti bila nalik svojim precima. A preci se nisu dvoumili niti su čekali pomoć, nego su ma koliko slabi i malobrojni bili potezali mačeve na najjača svjetska carstva. Gubili su, ali časno!

Zbog toga je upitno koliko današnje žitelje pod zastavom bošnjaštva imamo pravo zvati Bošnjacima, Bosancima i Hercegovcima. Jer, to ime su zaslužno nosili oni koji su u svakoj prilici bili spremni životom platiti odbranu domovine.

Ovi danas koji se nezasluženo predstavljaju identitetom predaka su zapravo balije a u skoroj budućnosti će biti balkanski kurdi. Jer, tri decenije su uživali u slobodnoj Bosni i Hercegovini zahvaljujući posljednjim Bošnjacima, Bosancima i Hercegovcima koji su izginuli, osakaćeni ili iznemogli da bi Bosnu odbranili.

U te tri decenije balije su po minderima i tender mevludima neizmjerljivo podrivali temelje Bosne i Hercegovine, a zaslijepljeni slobodom i mogućnostima za pljačku računali da će taj rahatluk trajati vječno, a ako se i zaljulja tu je međunarodna zajednica, a balije računaju da će biti spašeni jer su žrtve genocida i zločina.

Nisu balije dalekovide da vide da su genocid i zločini plod upravo dozvola te međunarodne zajednice kako bi se preko bošnjačkih tijela riješilo srpsko i hrvatsko pitanje na Balkanu.

I evo nas danas, čudimo se balijama poput Konakovića, Forte, Nikšića i sličnih što nisu u stanju da odbrane državu od Dodika i Čovića. A ne zapitamo se kako državu mogu odbraniti oni koji su pristali da se poredak u državi sruši kako bi oni došli na vlast.

No, njihov baliluk nije opravdanje za komformističku letargiju svih nas ostalih. Jer, zapitajmo se koliko nas je zaista danas spremno položiti život za državu. Odgovor je porazan, jer mi nemamo snage da se postrojimo u jedan stroj i najbolje među nama gurnemo u odlučujuću bitku.

A bitka je pri kraju. Kabadahijski secesionizam Milorada Dodika još se može iskontrolisati ukoliko ozbiljni ljudi dobiju priliku da to urade. Secesionizam političkog latinluka, ukoliko prođe sutra u Domu naroda je trajni pečat na sudbinu Bosne i Hercegovine. Gorjet ćemo sporo i bolno, kao ona ratna svijeća “ćuća” što smo je pravili od ulja i kanape.

A kada izgori, eto nama balijama prilike da konačno budemo kurdi na Balkanu!