Svaki put kada političar na legitimnu kritiku novinara i javnosti odgovara etiketiranjem – da su svi protiv njega, neprijatelji naroda, vjere, države… – to je pouzdan znak da su argumenti presušili. I još pouzdaniji znak da nešto nije u redu …
Piše: MAJA RADEVIĆ
U zemlji gdje je povjerenje u institucije izjedeno do kosti, političari sve češće pribjegavaju provjerenoj strategiji preživljavanja: kad ne mogu objasniti – napadnu. Kad nemaju odgovor – viču. Kad ih uhvate u sukobu interesa ili koruptivnim radnjama – izmišljaju neprijatelje. Ministar vanjskih poslova BiH i predsjednik NiP-a Elmedin Konaković u svojim posljednjim istupima pokazuje upravo takvu matricu ponašanja: umjesto argumentovanog odgovora – ratna retorika. Umjesto činjenica – optužbe. Umjesto ozbiljnosti – spektakl.
Konaković se danas opet oglasio na društvenim mrežama, ali ne sa argumentima, dokumentima, ili makar pokušajem demantija na sve o čemu mediji pišu u posljednja dva dana, već s ratnim vokabularom. Na medijske izvještaje da SIPA po naredbi Tužilaštva BiH istražuje finansiranje njegove stranke Narod i pravda i tekst o nezakonitim zapošljavanjima u Ministarstvu vanjskih poslova BiH koji je jučer objavila Slobodna Bosna, Konaković je odgovorio izjavom koja bi trebala propisno zabrinuti svakog građanina ove zemlje:
„Napadaju nas zajedno četnici, ustaše i balije. Svim snagama. Združeno i koordinirano.“
Umjesto argumenata – mit o kolektivnoj zavjeri
Ovakve rečenice nisu samo retorička bomba – one su politički požar. U jednoj izjavi, ministar Konaković vratio nas je u rovove s kraja prošlog stoljeća, spojivši medije, pravosuđe i sve koji se usude kritikovati njegove poteze u jedan monstruozni „udruženi zločinački poduhvat“. Jer, po njegovoj logici, ako ga kritikuju, to mora biti zavjera. Ako pišu o njemu, to je ideološki udar. Ako postavljaju pitanja, to nije novinarstvo, to je neprijateljski akt.
U nekoliko rečenica, ministar je stavio sve u isti koš: novinare, tužioce, istražitelje SIPA-e, političke neistomišljenike i javnost – sve koji su se „ohrabrili“ postavljati pitanja. Nema više prostora za kulturu dijaloga, odmjerenost ni racionalnu analizu. Prema ministru Konakoviću, ako ne stojiš iza njega, onda si dio koordiniranog napada usmjerenog protiv samih temelja države, združene sile historijskih zala oličenih u „četnicima“ i „ustašama“ kojima se, eto, pridružuju i „balije“ kao najveći izdajnici bošnjačkih (ili bolje rečeno, Konakovićevih) interesa i ciljeva.
To nije politička odbrana. To je vulgarno, uvredljivo i neprimjereno retoričko dizanje zida iza kojeg se ministar Konaković pokušava sakriti od vrlo konkretnih pitanja. Je li bilo nezakonitog zapošljavanja u Ministarstvu vanjskih poslova? Da li se stranka Narod i pravda finansirala mimo propisa i kroz sumnjive tokove novca koji sežu do narko kartela? Kakvu je dokumentaciju zatražilo Tužilaštvo BiH? To su pitanja na koja Konaković treba i mora odgovoriti javnosti, umjesto izvlačenja “četničkih”, “ustaških” i „balijskih“ narativa, otvaranja frontova iz ‘90-ih i kreiranja nekakvog besmislenog mita o kolektivnoj zavjeri protiv njega.
Svaki put kada političar na legitimnu kritiku novinara i javnosti odgovara etiketiranjem – da su svi protiv njega, neprijatelji naroda, vjere, države… – to je pouzdan znak da su argumenti presušili. I još pouzdaniji znak da nešto nije u redu. Konaković nije ni prvi, ni posljednji koji pokušava izigravati žrtvu sistema, a zapravo je dio problema tog istog manjkavog sistema.
Bijeg u verbalne ratne rovove
Najzabrinjavajuće u njegovoj izjavi nije čak ni svjesna ili nesvjesna paranoja moći, ni to što Konaković udara po tužilaštvu, medijima i zdravom razumu koristeći provjerene četničko-ustaško-balijske konstrukte kao glavnu političku valutu, nego što takva izjava dolazi iz Ministarstva vanjskih poslova – institucije koja bi morala predstavljati BiH u svijetu kao savremenu evropsku, demokratsku državu, a ne zemlju koja se ni 30 godina nakon rata nije odmakla dalje od narativa iz devedesetih. Jer kad visoki državni dužnosnik koristi riječi poput “četnici”, “ustaše” i “balije” da bi zaštitio sebe od afera, on dezavuira instituciju koju predstavlja. Ministar vanjskih poslova ne može i ne smije govoriti i pisati kao komentator na nekakvom „divljem“ portalu bez impressuma. Njegove riječi nose težinu i posljedice.
I tu se krije suština problema. Konaković, kao i mnogi drugi bh. političari, vjeruje da je kritika napad. Da je pitanje uvreda. Da je sumnja neprijateljstvo. I dokle god tako bude mislio i bježao u verbalne ratne rovove kada se od njega traži da položi račune, nikada neće postati ono što tvrdi da jeste – reformator, modernizator, drugačiji političar od onih na koje smo uglavnom navikli u posljednje tri decenije na domaćoj političkoj sceni.
Drugačiji političar, onakav kakav ministar Konaković silno želi biti, ne napada novinare. Ne dijeli ljude na “nas” i “njih”. Ne krije se iza floskula, nacije, historije. Drugačiji političar hrabro izdrži kritiku javnosti i medija i odgovara na pitanja, pa makar ona bila i krajnje neugodna za njega. Sve ostalo je stari film koji smo u ovoj zemlji već puno puta gledali – a znamo kako se završava.
