Piše: Rasim Belko @rasimbelko
Previše slobode može da odvede u propast. Danas to ponajbolje shvataju oni koji su za državu i slobodu dali dijelove tijela, ili oni što dadoše sinove i kćeri ili oni što svemu tome svjedočiše. Državu smo krvavo odbranili, ali smo kukavičlukom došli u poziciju da je izgubimo ili da se iznova borimo za ono što smo već izborili.
Najveću postratnu političku grešku u probosanskom blogu napravio je prvi među nama – rahmetli predsjednik RBiH Alija Izetbegović koji je merhametlukom dopustio da se dezerteri i izdajnici vrate u državu i tri decenije poslije dovedu je pred raspad.
Amnestija je otrovala patriotsko biće Bosne i Hercegovine.
Oslobođeni tereta dezerterstva u kolonama i džepova punih dojč maraka kao mravi su okupirali Bosnu i Hercegovinu. Kukavice, najgora sorta od našeg roda. Iz dana u dan poganio se prostor izdajnicima roda i doma svoga, a gorih od takvih nema.
Kupovali su firme, poslovne i sve druge dostupne prostore, za siću otimali dionice boraca, djecu zapošljavali po dubini institucija. Kada su bogatstvo iz dezerterstva multiplicirali harčenjem odbranjene države isturili su se u ugledne biznismene koji grade hair česme, a suše budžete.
Posljednji im je korak bio preuzimanje vlasti, posljednjeg simbola moći koji je toj kukavičjoj gardi nedostajao da ovlada Bosnom i Hercegovinom. Vrijeme je neke odnijelo, neki su i danas tu.
I pazi sad – predstavljajući se alternativom nacionalnoj SDA kao projekat nedobronamjernih bjelosvjetskih hohštaplera u našoj zemlji postadoše mainstream politika. Postadoše vlast.
Koliko je dobra vlast u kojoj trećinu koja bi trebala biti državotvorna čine dezerteri i pudlice međunarodne zajednice, pokazuje podatak da su za dvije godine uspjeli demolirati sistem i državu do granice raspadanja.
Kada bi neko sabrao tekstove ispisane u ove dvije godine za nama, koji su upozoravali dezertere da kompromis sa secesionizom neće proizvesti moćnu članicu Evropske unije, mogli bi se izdati tomovi knjiga, ali to nije bilo dovoljno da dezerteri shvate da put kojim vode Bosnu i Hercegovinu, ovu državu vraća u u doba kada su hrabri donosili odluku da se odvoje i odupru Miloševićevoj Jugoslaviji.
Danas izvan svake razumne sumnje možemo zaključiti da je izostanak hrabrosti kod dezerterske vlasti očito na maksimum proizvodio opasni hormon straha za fotelje, pa se nisu usuđivali povlačiti državotvorne poteze.
Naprotiv, na svaku kritiku reagovali su sujetno i osiono, nazivajući proiranskim i proruskim svakog ko ih je upućivao da vode izdajničku politiku. Jedino što smo svi mi koji smo ih kritikovali previdjeli, a to je krupna greška, je činjenica da dezerteri koji su pobjegli iz rata za domovinu ne mogu biti hrabri u političkoj borbi za državu.
Mislili su sarajevski trikolori, a bolje bi im stajao naziv minhenska garda, da će zaleđe koje imaju u Christianu Shmidtu i Michaelu Murphyju trajati vječno. Jer Murphy je popravljao njihove izdajničke dogovore s Dodikom, a Schmidt po Murphyjevim direktivama brisao ono što Dodik sam donese.
Murphyja više nema, Schmidt je de facto mrtav, a Trojka izgubljena između kukavičluka i neznanja. Zato je Bosna i Hercegovina danas u stanju u kojem jedini ozbiljan uteg u očuvanju države drži Dragan Čović. Jer, Čović očito jedini ima dovoljno mudrosti i zrelosti da poruči kako će se suprotstaviti svakom ko pokuša proizvesti anarhiju. Time direktno šaljući poruku secesionistima.
Istovremeno, šef bh. diplomatije popularni Imenik sa kontaktima alias Elmedin Konaković izjavi kako mu ne pada na pamet poslati naoružane ljude (državne organe) na naoružane ljude (organe za secesionizam). I ne čudi onda da Konaković luta po Americi na pogrešnim adresama dok američki otpravnik poslova na sjednici UO PIC-a kaže: “Nemam nikakvu instrukciju iz State Departmenta, ne mogu ništa govoriti”.
Volio bih zato da nam stručnjak za Facebook diplomatiju u nekom od narednih postova objasni je li Washington i dalje naš najveći vanjskopolitički saveznik. Po onom što se dešava i govori, ja bih rekao da se saveznik povukao sam.
No, imamo mi dovoljno unutrašnjeg kapaciteta za borbu protiv secesionizma, samo je taj kapacitet u krivim, dezerterskim rukama minhenske garde ugrađene u projekat Trojka.
A s obzirom da ta garda nema znanja, snage i smjelosti za ozbiljno djelovanje, jasno je šta proizvodi medijsko-političku histeriju na ko zna koji pokušaj Milorada Dodika da se promoviše u srpskog heroja koij je stvorio srpsku državu s ovu stranu Drine.
Mi plačemo, jer ne znamo šta ćemo. Bolje rečeno znamo, ali nemamo smjelosti jer su nam dezerteri na čelu.
Patria
