Piše: Rasim Belko

Postoje trenuci u historiji jedne države kada šutnja više nije opcija. Kada pasivnost i čekanje postaju isto što i saučesništvo. Bosna i Hercegovina već mjesecima živi u jednom takvom trenutku, dok osuđeni i smijenjeni predsjednik entiteta Rs Milorad Dodik svakodnevno prelazi granicu za granicom i testira ima li iko snage da mu konačno kaže dosta.

Njegov posljednji potez, poziv upućen EUFOR-u da stane na međuentitetsku liniju, nije tek još jedna provokacija nego otvoreni pokušaj da međunarodne snage uvlači u svoju separatističku agendu.

Ozbiljnije od Dodikovih opsesija jeste činjenica da EUFOR i Evropska unija kao cjelina mjesecima nemaju jasan odgovor na ovakve napade. Dodik ruši ustavni poredak države, prijeti njenim institucijama, zaziva podjele i poziva na povratak u ratnu logiku devedesetih, a EUFOR djeluje tiše nego ikada. Ako to nije oblik kapitulacije u mirnodopskim uvjetima, onda je teško naći drugi izraz koji bi bolje opisao njihovu poziciju.

Kada su evropske snage 2004. godine preuzele mandat od SFOR-a očekivalo se da će barem imati jednaku odlučnost i autoritet. Umjesto toga EUFOR se pretvorio u nevidljivog posmatrača koji povremeno organizuje patrolu po selima ili predstavi vježbu sa lokalnim policijskim snagama. Na svako ozbiljno pitanje šta bi uradili u slučaju pokušaja destabilizacije odgovora nema. Ne postoji plan, ne postoji spremnost, ne postoji ni minimum političke volje.

Osim u dijelovima države gdje su Bošnjaci većina, tamo još nisu istraživali šahovske klubove, a tendencija je da će se i time baviti. U Rs, s druge strane, su daleko manje prisutni i još manje operativno djeluju.

Evropska unija nema čak ni definiciju šta bi za nju bio čin destabilizacije Bosne i Hercegovine. Za jedne to je otvoreni oružani sukob, dok za druge dovoljan je i napad na državne institucije. Zajedničkog stava nema, a samim tim nema ni unaprijed dogovorenih koraka. U toj nedorečenosti Dodik pronalazi prostor za svoju politiku ucjena. On zna da EUFOR nema spreman plan i zato rasteže konopac do pucanja.

Pasivnost međunarodnih snaga u praksi znači podršku. Kada Dodik kaže da EUFOR treba stati na međuentitetsku liniju i ne dobije odmah jasan odgovor da se to nikada neće dogoditi, on dobija signal da može nastaviti. To nije samo manjak hrabrosti nego i rezultat otvorenog djelovanja pojedinih članica Evropske unije koje Dodika doživljavaju kao korisnog saveznika. Viktor Orbán i njegova Mađarska godinama sabotiraju svaku ozbiljniju akciju protiv Dodika, a ni Austrija nije bez utjecaja kada se odlučuje o tome kako će se EUFOR ponašati na terenu. Evropske odluke paralizirane su interesima, pa se pasivnost ne može smatrati neutralnošću. Ta pasivnost je svjesno pozicioniranje koje Dodik koristi.

Vrijedi podsjetiti šta je Dodik sve uradio u posljednjih šest mjeseci. Najavio je ukidanje nadležnosti državnih institucija u Rs. Napao je Sud i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine. Donio je zakone kojima pokušava derogirati odluke Ustavnog suda. Govorio je o formiranju entitetske vojske… Svaki od tih koraka predstavlja otvoreno kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma i Ustava BiH. Sada poziva EUFOR da zauzme linije razdvajanja iz rata. Na svaki od tih poteza reakcija EUFOR-a bila je ista. Šutnja i nekoliko birokratskih rečenica bez stava.
Dodik se ne boji sankcija jer je na njih navikao. Ne boji se ni političkih poraza jer ih uvijek relativizira pred svojim biračima. On se boji samo odlučne i brze reakcije koja mu ne ostavlja prostor za igru. Upravo toga nema i upravo to ga ohrabruje da ide dalje.

Dok su Dodik i njegovi saradnici usvajali zakon o neprovođenju odluka Ustavnog suda, evropski zvaničnici su šetali po Sarajevu i obećavali podršku evropskom putu Bosne i Hercegovine. Umjesto da kažu da se takav zakon nikada neće primijeniti, oni su izbjegavali bilo kakav konkretan stav. Dok je Dodik na entitetskoj televiziji govorio o mogućem formiranju vojske Rs, komandant EUFOR-a je davao intervju u kojem je govorio o „pouzdanom partnerstvu sa lokalnim vlastima“. Kada su probosanski politički faktori upozoravali da je mir ugrožen, zvaničnici iz Brisela poručivali su da „ne vide neposrednu prijetnju“.

U isto vrijeme sjednice Vijeća sigurnosti završavale su bez ikakve jasne poruke Dodiku. Umjesto odlučnosti, BiH je dobila poruku da je u najboljem slučaju predmet birokratske procedure.

Ovdje probosanska politika mora stupiti na scenu. Nema više vremena za diplomatske fraze, za pozive i apele. Trenutak je kada se mora reći nikada i nikome nećemo dopustiti da podiže nove linije podjela u Bosni i Hercegovini. Dodikov zahtjev da EUFOR stane na međuentitetsku liniju nije ništa drugo nego pokušaj da se ozvaniči granica koja ne postoji. To je direktan udar na međunarodno priznati suverenitet Bosne i Hercegovine. To je vraćanje u 1992. godinu. To je politička agresija.

Zato odgovor mora biti jednostavan i nedvosmislen. To neće proći i to se nikada neće dogoditi. Ako EUFOR nema hrabrosti da to kaže, onda probosanske snage moraju jasno staviti do znanja da će svim raspoloživim sredstvima spriječiti svaki pokušaj podjele zemlje. Evropska unija već dugo nema strategiju za Zapadni Balkan. Umjesto ozbiljnog pristupa Brisel se bavi trgovinskim dogovorima, gasnim interesima i unutrašnjim podjelama, dok Bosna i Hercegovina postaje kolateralna žrtva. Rusija preko Dodika destabilizira zemlju, Srbija igra dvostruku igru između Brisela i Moskve, a Evropska unija se ponaša kao da je sve pod kontrolom.

U takvoj atmosferi Dodik dobija osjećaj da mu je sve dozvoljeno. Ako EUFOR ne zna ni šta bi radio u slučaju destabilizacije, onda je jasno da Evropska unija nema nikakav plan. Ne zna definisati šta znači destabilizacija Bosne i Hercegovine i samim tim ne zna kako reagirati. To nije samo neodgovornost nego svjesna politika poraza.

Probosanske snage zato ne smiju čekati da EUFOR reagira. To čekanje bi Dodiku otvorilo nove manevarske prostore i mogućnosti.

Ovo je trenutak da se kroz institucije države, od Predsjedništva pa niz vertikalu jasno kaže da je zemlja nedjeljiva. Institucionalno da se kaže i pokaže da se spremno državu braniti pa makar cijena bio i sam mir! Pasivnost EUFOR-a ne znači da se mi odričemo prava na odbranu. Ako Dodik pokuša, bit će spriječen svim sredstvima.

Takvu poruku vrlo dobro će shvatiti i Dodik i EU, a bez nje lider SNSD-a će biti ohrabren, EU nastaviti pasivno nam mazati oči reformama. Vrijeme lažnih obećanja je prošlo. Vrijeme čekanja da EUFOR pokaže mišiće je završeno. Vrijeme šutnje je isteklo.

Ova zemlja je preživjela opsadu, genocid i etnička čišćenja. Preživjela je i Dodikove dvadesetogodišnje prijetnje. Preživjet će i njegov najnoviji pokušaj.

Izostanak brzog odgovora EUFOR-a mora biti jasan signal probosanskom faktoru da se država može osloniti samo na sebe i da je iznova vrijeme da tako radi.

Oslanjanje na bilo koga izvan Bosne i Hercegovine je pogrešan put koji vodi u provaliju. Zbog toga, a u izostanku reakcije EUFOR-a, mora se jasno reći da su linije koje Dodik zamišlja mrtve. Postoji samo jedna crvena linija i ona se zove Bosna i Hercegovina. Tu liniju niko nikada ničim neće preći!

Patria