LJEVICA NA RASKRŠĆU: Ko se boji ujedinjenja?

0

Samo ujedinjena ljevica može pružiti istinsku nadu građanima i narodima Bosne i Hercegovine. Umjesto toga, na djelu imamo svjesno prepuštanje države i vlasti etnonacionalnim strankama

AUTOR: Ivo Komšić

Za bh. društvo se kaže da je multietničko, multikulturalno i multikonfesionalno.Time se hoće reći da društvena struktura, nastala u dugom nizu godina, nije rezultat mehaničkog zbira svojih elemenata, nego je njihova simbioza, srastanje jednih s drugima. Život svakog od tih elemenata ovisio je u velikoj mjeri o drugome i pored njihove pojedinačne raznolikosti.  Dobri poznavaoci tog procesa dokazivali su da se radilo o jednoj kulturi iako su njeni nosioci bili različiti. Zbog toga analiza bh. društva ne može biti zasnovana na segregacijskim modelima. Takva društva imaju potpuno podijeljenu strukturu, elementi te strukture se ne prožimaju, ne saobražavaju, u najboljem slučaju se dodiruju. Društvene zajednice koje čine ta društva čuvaju i zadržavaju svoje pojedinačne identitete zasnovane na potpuno različitim jezicima, etničkim porijeklima, kulturama i običajima. Čak im religije mogu biti iste, ali konfesionalna podjela nepomirljiva.

Budući da društvo određuje karakter države, jer u evropskoj političkoj tradiciji država čuva društvo i njegove vrijednosti, bitno je kakav je karakter društva, koji je to društveni model na kome se država formira.

Kada je Bosna i Hercegovina u pitanju, država treba imati oblik kakav su dobile strukture koje formiraju i određuju društvo. Suprotnost državnog i društvenog oblika ne može dugo opstati i dovodi do razaranja ili države ili društva. Borba za očuvanje društvenog oblika je borba za karakter i uređenje države. Iz segregacijskih društava će uvijek proizaći segregacijska država. Uspješne su one države koje svoje društveno stanje čuvaju u institucijama države, ili koje svoj državni oblik prilagođavaju društvu. Naravno da ta stanja mogu odudarati jedno od drugoga, da se silom i pritiscima može promijeniti njihov identitet. U takvim slučajevima država je nadmoćna, prilagođava sebi društvo da bi se onda njime legitimirala.

Nasilje države nad društvom

U BiH se zbiva nasilje države nad društvom zadnjih tridesetak godina, što nije mali period. Segregacijskim karakterom vlasti na svim nivoima, nastoji se formirati segregacijsko društvo, koje u bh. tradiciji nikada nije postojalo. U tom periodu se nasilno, značajno i radikalno utjecalo na karakter društva, na sve elemente njegove strukture, posebno u uvjetima oružanih sukoba i svih vrsta zločina. Tako proizvedeno stanje danas se uzima kao najvažnija činjenica legitimiranja državnog oblika.

Pored svega toga, za BiH se ne može reći da se društvena struktura raspala na svoje elemente koji neovisno jedan o drugome nastavljaju da žive, bolje reći životare. Barem u kolektivnoj svijesti građana još postoji sjećanje na zajedništvo i nostalgija za njim. To je pojačano mogućnošću poređenja „prirodnog“ bh. društvenog stanja s vještačkim, koje je isforsirano silom i raznim drugim pritiscima. Sve dok to postoji u kolektivnoj svijesti postoji mogućnost oživljavanja onih spona koje su vezivale različite elemente društvene strukture u jedno. Ali, vrijeme nije saveznik u tome jer se raslojavanje nastavlja pod sve jačim pritiscima.

Toga bi trebale biti svjesne politike koje se vode u BiH. Istina, politike koje su razarale društvo i državu i koje to danas čine, nadvladale su. One diktiraju i društvene i državne procese, one se ponašaju kao da su dovršile svoj posao. Radi toga je bitno da one politike koje se idejno vežu za tradicijske vrijednosti našega društva i države ne popuste, da svoju ideju sačuvaju i reafirmiraju, da je učine praktičnom. To je, uostalom, smisao onih stranaka koje za sebe tvrde da su multietničke i državotvorne, koje prirodno izrastaju iz karaktera bh. društva, koje nisu nacionalističke. Nažalost, one su napustile u svom djelovanju svoju osnovnu ideju i otuđile se od društva. Postale su bezidejne i pragmatične, liderske i karijerističke. Takve stranke ne mogu sačuvati i iznijeti temeljnu ideju BiH. S jedne strane, izgubljena je demokratičnost koja je omogućavala čuvanje unutarnje stranačke strukture naslijeđene iz društva. Demokracija osigurava unutarstranačku jednakost i ravnopravnost, protok ideja i inicijativnost. Nedemokratska stranka ne može graditi građansko društvo i demokratsku državu. Stranke zasnovane na podjelama nisu demokratske. Nepoštivanje unutarstranačke inicijativnosti, nedemokratsko donošenje odluka, karijerizam, elitizam i autoritarizam doveli su do unutarnjeg diferenciranja i podjela. Na toj liniji se socijaldemokracija u BiH izdiferencirala unutar sebe, nastale su stranke koje su se toliko udaljile od osnovne ideje da se više ne prepoznaju. BiH, njeno društvo i država mogu ipak opstati i razvijati se na toj ideji, na ideji demokracije i socijalne pravde.

Demokracija kao obrana

Demokracija čuva i štiti državu od podjela jer omogućuje ravnopravnost naroda i građana. U fazi kada se država napada i izvana i iznutra, kada se i izvana i iznutra zvecka oružjem, jedina obrana je demokracija, mogućnost da se svi građani mogu staviti u njenu obranu.

S druge strane, izgubljena je ideja socijalne pravde koja omogućuje da se društvo sačuva od daljnjih podjela, posebno etničkih. Mnoge socijalne grupacije, po prirodi svoga nastanka, nisu etnički obilježene, niti su radi etničke pripadnosti postale to što jesu. Te grupacije je stvorila država kada im je uništila tvornice i radna mjesta, kada ih je obespravila. Zato država i mora riješiti njihove socijalne probleme, one to ne mogu same. To se ne rješava etničkim svrstavanjem i pretvaranjem socijalnih grupacija u etničke, nego jedinstvenom socijalnom politikom. To ne mogu riješiti etnonacionalističke stranke jer su njihovi ciljevi drugačiji, jer nisu u stanju voditi nikakvu jedinstvenu politiku. To rješava samo socijaldemokracija. Međutim, u sadašnjem stanju, nejedinstvena i fragmentirana, ona za to nema ni kapacitet ni snagu. Ona bi postala politička snaga samo ako bi se ujedinila i ako bi u svom programu i djelovanju sačuvala svoju osnovnu ideju. Budućnost BiH zavisi u najvećoj mjeri od toga.

Sve analize posljednjih nekoliko izbornih ciklusa pokazuju da bi ujedinjena socijaldemokracija, odnosno ljevica, bila pobjednik izbora. Zašto onda ne izvršiti to ujedinjenje? Kada se zbroje glasovi stranaka koje ne pređu prag s onima koje pređu, a koje su stranke ljevice, one bi zajedno pobjeđivale na izborima; nacionalističke stranke ne bi same upravljale državom. Bez njih bi se teško formirala vlast, to je istina, ali one ne bi bile odlučujuće niti bi mogle osigurati većinu. Greške u neznanju mogu se opravdati, ali greške sa znanjem ne mogu. Zašto onda oni koji to znaju griješe, zašto svjesno godinama ponavljaju greške? Koji su im ciljevi? Zašto varaju građane koji se u njih pouzdavaju?

SDP BiH, kao najjača stranka ljevice, ima kongresnu odluku o ujedinjenju, ima odluku Glavnog odbora po kojoj je stranka već morala otpočeti pregovore o ujedinjenju s DF-om. Te se odluke ne provode, nego se ide u unutarstranačke izbore. To je svjestan izbor. Da stvar bude gora, stranački vrh se otvoreno protivi i pokušajima ujedinjenja ljevice, iako to pokreću druge stranke, nevladine organizacije, čak i istaknuti članovi SDP-a, funkcioneri i članovi stranačkih organa. Energično odbacivanje i samog pokušaja ujedinjenja i argumentacija koja se iznosi, otkrivaju stepen birokratizacije, unutarnje zatvorenosti i autoritarnosti stranke. Kako se pokušaj ujedinjenja s drugima može karakterizirati kao razbijanje stranke? To je samo pokazatelj da je ona odlučila ostati u izolaciji, dovoljna sama sebi. Ali to također znači da svjesno prepušta vlast u državi etnonacionalističkim strankama, što otvara pitanje odgovornosti i smisla stranačkog djelovanja. Takvim ponašanjem stranka sama sebe dovodi u pitanje, ne netko izvana. Njoj ideja ujedinjenja služi za unutarstranačke obračune, za etiketiranje, omalovažavanje i rastjerivanje onih koji problematiziraju stranačku odgovornost prema državi i društvu, koji traže odgovornost za izborne neuspjehe. Rukovodstvo stranke je u svoju kadrovsku politiku uvelo princip podobnosti, kao što to rade totalitarne organizacije. U takvoj diferencijaciji stranka se dezintelektualizirala i provincijalizirala, preuzeli su je karijeristi i pragmatici. Stranka im služi za osobna uhljebljenja, za rješavanje njihovih socijalnih problema, a ne društvenih. To su ljudi koji su mandate pretvorili u profesije.

Koliko je ideja ujedinjenja značajna, pokazuje i to da su se na njoj našli i oni pojedinci koji su se politički davno razišli, koji nisu ni komunicirali. I oni su shvatili da je država iznad njihovih sujeta i osobnih principa. Veličina ideje za koju se ljudi bore govori o njihovoj veličini.

Vraćanje na pozicije socijaldemokracije je jedina šansa, makar kroz ujedinjenje s drugima. Nažalost, to se ne prepoznaje.

A tko će prepoznati?

(IZVOR: Analiziraj.ba)