KOMŠIĆ – OGOLJENI „CAR ZABLUDA“: Izviniću se ako mi neko pokaže gram njegovog učinka za BiH

0

Da li je on za osam godina ranijeg predsjedničkog špartanja svijetom o državnom trošku obezbijedio bilo kakav međunarodni lobi za normalizaciju BiH? Ili možda svojim umijećem doveo bilo koju ozbiljnu privrednu investiciju? Nije to u strogoj nadležnosti člana Predsjedništva, ali mnogi predsjednici, uz svoj prioriteni posao, urade i puno čega drugog. Ako vrijede, znaju i hoće. Ako svoje mandate ne pretvore u ono „četvrti – tri, četvrti – dva, putuje ekskurzija …“. K’o naš Komšić!

 Piše: Armin Bičić

Još je na prošlim opštim izborima poprilično urušen raniji grandiozni, a ničim zasluženi, kult Željka Komšića – kao tobožnjeg najvećeg zaštitnika, vizionara i spasioca BiH. Pred ove izbore je očito da nema ni traga od nekadašnje narodne euforije oko njega, ali ne može se reći ni da su baš skroz iščeli branitelji Komšićevog maglovitog lika i nepostojećih djela.

Ne čudi me kada čujem za Komšićevo veličanje među izvaranim borcima i onim običnim ljudima, iskrenim patriotama, kojima je internet još uvijek predaleka destinacija. Takvi nisu čuli za razočarenje koje je prema Željku Komšiću i njegovoj Demokratskoj fronti proteklih mjeseci iskazivano sa svih strana – počev kolektivnog istupa iz te stranke mase članova, predvođenih najuglednijim aktivistima u Travniku i drugim mjestima – do raskrinkavajućeg pisma o Komšiću i DF-u koje je javnosti uputila Emina Busuladžić tuzlanska heroina borbe za radnička prava i doskorašnja članica DF-a.

Ti dobrohotni a neinformisani ljudi još uvijek ponavljaju one neolitske fraze da je Komšić dobitnik „zlatnog ljiljana“, da je zaprijetio onima tamo „preko“ da će „dobiti po prstima“ ako budu u Bosnu dirali i da se još mnogo toga „nagovorio“ i Beogradu i Zagrebu.

Ne zamijeram im za ishabane argumente, ali ako baš zatraže da čuju moje miljšljenje, onda im kažem da dobitinici „zlatnih ljiljana“ dobijaju određene materijalne i druge privilegije i to ne znači da treba da dobiju i najviše državne funkcije. Takođe im kažem da to ako se nekome „nagovoriš“ može donijeti dobru reputaciju u mahalskim okvirima, ali nipošto i u međudržavnim odnosima, pogotovo ako se radi o susjednim zemljama. Tu nikome ništa dobro ne može donijeti, naprotiv –samo svima naškodi, svađalačko i primitivno „nadgornjavanje“.

Najbolji odgovor na neargumentovanu izjavu je iznošenje argumentovanog i ubjedljivog stava. Šamar radi šamara prema liderima susjednih država, pogotovo u podnebljima sa ovolikom količinom zajedničke nesreće i nedjeljive sudbine, je istovremeno šamar i sebi i sopstvenoj državi.

No, rekoh već, tim ljudima ne zamijeram, ali itekako zamijeram Esada Bajtalu, poznatom pedagogu, sociologu i filozofu za stav koji je neki dan iznio: „Komšić ne može sam integrisati zemlju, ali može spriječiti koalicijski zacrtano (osovina Dodik-Ćović) cijepanje zemlje (podjelu) i razbijanje Države. I time kupiti vrijeme za nicanje komšića.“

Prvo moram da prokomentarišem ovo zadnje – Komšićeve sposobnosti da obezbijedi „nicanje“ nekih novih komšića, dakle prijeko potrebnih saboraca za neku buduću bitku protiv pomenutog cijepanja zemlje od strane „osovine Dodik-Čović.“ S tim u vezi moram da podsjetim gospodina Bajtala da je Željko Komšić, nakon cijepanja od SDP-a, a pri stvaranju svoje Demokratske fronte, bio u idealnoj prilici da pokaže koliko je sposoban da iznjedri nove komšiće, da izgradi tim za sudbinske bitke protiv cijepanja države.

I kako je to završeno? Prvo – skandaloznom koalicijom DF-a sa SDA, odnosno  spašavanjem Bakira Izetbegovića kad je na prošlim izborima kažnjen Pirovom pobjedom, te posljedičnim košmarom oko pravljenja koalicione vlasti koja mu je do zadnjeg dana, evo, ostala u košmaru. Učinio je to Komšić despotski, mimo volje „komšića u zametku“ i DF-u. Konačan rezultat te avanture Bajtalovog predvodnika bitke protiv „cijepanja BiH“, bilo je Komšićevo cijepanje sa Bakirom.

Onda je uslijedio neprekidni serijal cijepanja: Najbombastičniji Komšićev rascjep je bio sa glavnim saborcima u građenju Demokratske fronte, dakle već iždžikljalim „novokomšićima“ – Emirom Suljagićem i Reufom Bajrovićem.

Onda su došla odcjepljenja ponajboljih aktivista DF-a iz Travnika i drugih mjesta, koje su pratile stotine istomišljeničkih članova, da bi vremenom cijela  kadrovska i članska strukura bila zahvaćena nazaustavljivim cijepanjem do poslednjeg  člana, sa izgledom da već nakon ovih izbora Komšić baš ostane „general bez vojske“. Toliko o čvrstoj vjeri i nadi gospodina Bajtala u nicanje novih komšića.

Dalje se postavlja pitanje – na čemu gospodin Bajtal zasniva uvjerenje kako Komšić, kao njegov favorit za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, može zasutaviti „koalicijski zacrtano cijepanje zemlje“ od strane osovine Dodik – Čović?

Ama baš ni na čemu, izuzev na pukim Komšićevim velikobosanskim i velikopatriotskim frazama. Jer, da je Komšiću stalo i do čega drugog, izuzev do predsjedničke fotelje i pratećih privilegija za njega i njegove odabranike, on bi se za jačanje BiH a protiv, na primjer, Čovićeve destrukcije i razgradnje borio kroz podsticanje svojih stranačkih saradnika da budu predstavnici hrvatskog naroda tamo gdje se donose ključne odluke o ustrojstvu i funkcionisanju države – kao što su domovi naroda.

Naravno, polazište za to, prema važećim izbornim mehanizmima i parlamentarnom ustrojstvu, bilo bi to da Komšićevi favoriti i nosioci DF-ovih kandidatskih lista za skupštine kantona budu pripadnici hvratskog naroda. Ali njih ni na mapi nema. A poznato je da su kantonalne skupštine baze iz kojih se biraju najprije delegati za Dom naroda Federacije, pa sukcesivno i za Dom naroda u državnom palamentu. Ali, takvih Komšić jednostavno nema.

E, ako je to tako, ako Komšić nije uspio pridobiti ni minimum uglednijih i sposobnijih hrvatskih kadrova, ako među njima za sve vrijeme djelovanja Komšića u najvišim institucijama zemlje nikako ne „niču komšići“.  onda više nije naopak samo sistem ustrojstva institucija vlasti na raznim nivoima, protiv čega Komšić neprestano „grmi“. Tada je već „nešto trulo“, i to podobro, i u samim Komšićevim političkim ambicijama i navodno beskompromisnoj borbi sa normalnu i funkcionalnu BiH.

Prije će biti da je njegov jedini motiv i cilj, ipak, hrvatska fotelja u Predsjedništvu, a način na koji bi do nje, eventuaalno, i treći put došao,bio bi obilježen istim onim čime i prethodna dva mandata. A to je pogubno jačanje animoziteta kod ogromne većine Hrvata prema bošnjačko-hrvatskom savezništvu i saradanji, kao preduslovu bez kojeg se ne može graditi funkcionalna i prosperitetna Federacija, a time i država BiH.

I ne bi on time ni malo oslabio Čovićevo „podrivačko“ djelovanje kroz pomenute domove naroda i druge institucije u kojima se donose najvažnije odluke. Naprotiv, samo bi dalje ojačao njegovu reputaciju najvećeg zaštitnika Hrvata u BiH. I, naravno, dodatno dolio ulje na vatru ionako nazavidnih odnosa BiH i Hrvatske.

Uostalom, neka mi pominjani gospodin Bajtal, kao Komšićev navijač i lobista za osvajanje hrvatske fotelje u Predsjedništvu, ili bilo ko drugi, pokaže i gram nečega čime  je Željko Komšić zakočio cijepanje države BiH, a o njenom jačanju i unapređenju da i ne govorim,  ja ću se svima javno izviniti.

I da li je za osam godina ranijeg predsjedničkog špartanja svijetom o državnom trošku obezbijedio bilo kakav lobistički centar u korist intenziviranja međunarodne podrške normalizaciji stanja u BiH? Ili možda svojim umijećem doveo bilo koju obziljnu privrednu investiciju? Znam da to nije u strogoj nadležnosti člana Predsjedništva, ali mnogi predsjednici, uz svoj prioriteni posao, urade i puno toga za što nisu nadležni.

Naravno, ukoliko vrijede, hoće i znaju. Ukoliko svoj angažman ne pretvore u „četvrti – tri, četvrti – dva, putuje ekskurzija …“ K’o naš Komšić, dojučerašnja zakletva i „mesija“ za mase, a sada ogoljeni „car zabluda“ i uzdanica samo uže družine kandidata na „duboku hladovinu“ i papreno plaćena namještenja.