KAD FENJERE NA BRČANSKOJ ZAPALE ILI: Koliko života je ugrađeno u najsramniju predizbornu kampanju u istoriji Tuzle???

0

Piše: Nermin Isić

Dok sam poduže čekao taksi u pretponoćno doba na autobuskoj stanici na Brčanskoj Malti, odjednom me sa profila zabljesnuo, trgao, pa malo i zastrašio snop svjetlosti neke pokretne svjetiljke/lampe. Jedan od rijetkih stanara na nižem spratu zamračene zgrade „15. maj“ – izgrađene pod pokroviteljstvom opštine/ grada Tuzla prije 11 godina, a još neuseljene – tražio je uz pomoć te svjetiljke nešto  na svom balkonu.

Onda sam dugo razgledao to sablasno zdanje i uočio nekoliko razbacanih žižećih, improvizovanih svjetala u ono malo stanova koji su useljeni, iako struje nema. Na trenutak me to podsjetilo na moje dječije odlaske kod djeda u selo u kojem neke odvojene i udaljene mahale dugo nisu imale električnu energiju, pa su se osvjetljavale starim lampama i fenjerima na gas i slično.

Ali to je tamo i tada nekako djelovalo živahno i lijepo, pogotovo kad bi idiličnu seosku noć razveselila i gromka pjesma momaka: „Kad mahale fenjere zapaleee …“ Ali ovdje, na Brčanskoj Malti, najsvjetlijoj i najprometnijoj raskrnici u „gradu električne energije“, tih nekoliko fenjerčića ili nečeg sličnog, onu nesretnu i mračnu zgradu čine još sablasnijom i avetinjskijom.

Oni samo pojačavaju dokaze o razmjerama očaja ljudi koji više ne mogu da podnose teret beskućništva i pored činjenice da su gradnju te famozne zgrade i svojih stanova prije više od decenije isplatili, dajući i crno iza nokata. Te otužne „žiže“ u okeanu okolnog blještavila su jeziv pečat na višegodišnjim okrutnim igrama bez granica najužeg gradskog rukovodstva, čije je morbidno vlastohljeplje i kalkulantske razračunavanje sa političkim rivalima skupo plaćano životima, infarktima, ekstremnim dijabetesima i svim drugim mogućim jadima i užasima članova 150 porodica.

Jer, da to nisu prije i više od svega „okrutne igre“ – ma ko sve i koliko da je učestvovao u zakuhavanju ovog višegodišnjeg slučaja i krivici za cijelu agoniju – zašto bi upravo u ovoj izbornoj godini bili napravljeni odlučni pomaci ka useljivosti sporne zgrade (uvedena voda, uvodi se grijanje, a i struja je izgledna).

Zašto ono što je učinilo u novije vrijeme, isto ovo gradsko rukovodstvo, na čelu sa gradonačelnikom Jasminom Imamovićem, nije učinilo godinama ranije, pa da nesretni stanari ne podnesu tako velike žrtve, prepuštajući da istražni organi, tužioci i ostali odrađuju svoj dio posla u ovom slučaju neovisno od tajminga useljivosti zgrade?

Zašto je gradsko Centralno grijanje počelo da poziva stanare da potpisuju ugovore za priključke baš nakon što je Tužilaštvo podiglo optužnicu protiv Envera Bijedića – nekadašnjeg direktora Direkcije za izgradnju, izuzev ako to nije dio one morbidne režije gradskog rukovodstva u kojoj pomenuti, koga Jasmin Imamović već godinama doživljava kao glavnog ugrožavatelja sopstvene svemoći u Tuzli i TK-u, treba da bude satanizovan kao navodno jedini krivac, a Imamović kao tobožnji dobročinitelj i spasitelj građana (sačuvaj ih, Bože, takvog spasitelja!)?

Naravno, nemoguće je ovdje izostaviti ni pitanje trećoj strani – Tužilaštvu, a posebno glavnom tužiocu Tomislavu Ljubiću, o kome se dugo govori kao o Imamovićevoj vjernoj marioneti – zašto su rezultati godinama razvlačene istrage o zgradi „15. maj“, spektakularno saopšteni u dane podnošenja kandidatskih listi za predstojeće izbore?

Teško je oteti se utisku da je to Tužilaštvo uradilo po „političkom zadatku“, odnosno iz istih razloga zbog kojih je u ladicama skrivan slučaj megalomanske privatizacijske pljačke Tuzlanske banke, savršeno dokumentovan od strane Finansijske policije, ili mafijaška promjena vlasničke strukture u KHK-u (GIKIL-u) u režiji kantonalnih čelnika, te ignorisani mnogi ostali slučajevi uništavanja industrije i privrede tuzlanske regije, do rata najmoćnije u zemlji.

Ali, u svoj ovoj prisno koordiniranoj operaciji rukovodstvo Grada-Tužilaštvo, nedostaje jedna, ali ključna karika koja bi mogla sve da pokvari. Naime, teško da će građani Tuzle ostati slijepi na ono što se „vidi iz aviona“.

„Jedna osoba to nije mogla sama da napravi“, između ostalog, izjavila je nedavno za BHT Adisa Mehanović koja je jedan od prevarenih vlasnika stanova. Građani, dakle, dobro znaju da Direkcija za izgradnju nije bila neko tamo Društvo jednog lica, već strateško javno preduzeće kojim je najneposrednije i naredbodavno dirigovala gradska uprava.

Zbog svega toga bi slučaj zgrade „15 maj“, umjesto planirane „glavne karte“ za dobijanje još jednog mandata dvodecenijskog tuzlanskog gradonačelnika, mogao veoma lako da donese kraj njegove karijere. Jer, gledajući otužne fenjerčiće u toj zgradi, nemoguće je zaobići pitanje:

Koliko života i drugih nesreća je ugrađeno u najsramniju predizbornu kampanju u istoriji Tuzle?