Srbija se nalazi na ozbiljnoj političko-društvenoj prekretnici. Protesti su prerasli iz studentskih u širi građanski pokret unutar kojeg se jasno vide dvije suprotstavljene vizije budućnosti Srbije. Rastu svi oblici pritisaka. Potrebno je iskoristiti postojeći trenutak za reforme i vraćanje povjerenja, ili će se dodatno čvršće zategnuti kontrola je pitanje koje će se oblikovati u narednom periodu.

Rješenje za izlazak iz trenutne političke i društvene situacije u Srbiji mora biti sveobuhvatno i usmjereno ka deeskalaciji i vraćanju povjerenja u institucije. Treba raditi na jačanju i implementaciji demokratskih standarda. Srbija je demokratska država ali još uvijek u tranziciji i to je proces koji traje. Turska je sa dolaskom na vlast Recepa Tayyipa Erdogana i eliminiranjem uloge vojske i „kemalizma” otvorila jedan proces tranzicije, koji još uvijek nije završen. U svim državama regiona odvijaju se različite faze tranzicije. Protesti protiv Erdogana započeli su kao ekološki u Giza parku u Istanbulu u ljeto 2013.godine, a cilj je ustvari bio svrgavanje Erdogana sa vlasti. Tako je situacija kulminirala 2016.godine kada je izvršen pokušaj državnog udara i svrgavanja Erdogana. Sličan rukopis i uticaj stranog faktora se može prepoznati i u Srbiji.

Zbog toga je potrebno u Srbiji pokrenuti procese sa nekoliko ključnih tačaka: 1.) Vlast da pozove studente na otvoreni dijalog vlasti i studenata i drugih ključnih aktera. Studenti moraju izabrati svoje predstavnike za razgovore, a odbijanjem dijaloga i razgovora sa vlašću izgubit će postepeno simpatije kod građana jer cilj svakog društva je da se društveni problemi rješavaju. 2.) Eventualno održavanje vanrednih parlamentarnih izbora, koji bio dao novi legitimitet vlasti (bilo staroj ili novoj), resetovalo bi politički pejzaž i omogućilo sveopšti društveni reset. 3.) Reforma institucija i vladavina prava, reforma policije, sudstva i javne uprave uz podršku EU. Transparentna istraga o nasilju nad demonstrantima, kao i o infrastrukturnim propustima (npr. slučaj Novi Sad). 4.) Zaštita građanskih sloboda bez upotrebe represivnih mjera prema demonstrantima i novinarima. Omogućiti slobodu medija kao temelj društvenog dijaloga. 5.) Politička obnova Srpske napredne stranke (SNS) kroz unutrašnje reforme SNS-a i distanciranje od kompromitiranih kadrova. Ukoliko se to ne učini, realna je smjena kroz demokratski proces. 6.) Uloga međunarodne zajednice. EU bi trebalo aktivnije da se uključi, ne samo kroz kritike, već i kroz konkretne podsticaje i ubrzanje evropskog puta Srbije.

Analitičari smatraju, da izlaz iz postojeće situacije nije u sili, već u snazi dijaloga, povjerenju i odgovornosti. Vlast koja prepoznaje vlastite greške i pokaže spremnost na promjene – ima šansu da vodi društvo. Vlast koja to ne učini – biće smijenjena voljom građana. Zbog toga se Srbija nalazi na historijskoj prekretnici.

U novijim javnim istupima predsjednik Srbije Aleksandar Vučić (SNS) sve češće priznaje greške vlasti, pokazuje dozu samokritičnosti i ne libi se da uputi oštrije riječi na račun dijela funkcionera iz redova Srpske napredne stranke (SNS). Takav pristup, koji se rijetko viđa na političkoj sceni Zapadnog Balkana, može se tumačiti kao pokušaj da se preuzme inicijativa u trenucima sve izraženijih društvenih tenzija, političkih pritisaka i međunarodnih izazova.

Upravo ta sposobnost da javno prepozna slabosti vlastitog političkog aparata, Vučiću daje kredibilitet da se pozicionira kao lider sposoban za reset politike i za nuđenje odgovora za trenutnu situaciju u kojoj se Srbija nalazi. Iako kritičari ovaj manevar vide kao taktičku igru i pripremu za buduće izbore, činjenica je da politička samokritika, ako je iskrena i potkrijepljena konkretnim potezima, može otvoriti prostor za promjene unutar samog sistema.

Ključno pitanje ostaje: hoće li Vučić iskoristiti ovaj momentum za stvarni otklon od kompromitiranih kadrova i politike zatvorenih krugova moći – ili će samokritika ostati u funkciji očuvanja statusa quo pod plaštom reforme?

Novinar Frankfurter Allgemeine Zeitunga Michael Martens u nedavnom članku „Kosti, preci, domovina„[2] upozorava da je velikosrpski nacionalizam zavladao studentskim protestima u Srbiji i naglašava: „Taj trend se već neko vrijeme nazire, ali ga inostranstvo jedva primećuje: u studentskom pokretu, koji i dalje predstavlja glavnu pokretačku snagu protesta, prevlast je odnio velikosrpski nacionalizam.”

Prema mišljenju autora, to je već pokazala lista govornika koje su studenti izabrali za skup 28.juna 2025.: „Nacionalisti i relativizatori ratnih zločina nadmetali su se u širenju velikosrpskih parola. Voditeljka koju su izabrali studenti, nije zaostajala za njima. Kod ostalih govornika se sticao utisak da im nije stalo do prvobitnog cilja protestnog pokreta – dakle, do obnove demokratije i vladavine prava u Srbiji – već do pokretanja novih ratova protiv Kosova ili Bosne.”[3]

Analitičari smatraju, da se studentski pokret samo prividno inicijalno formirao spontano nakon tragedije u Novom Sadu. Dio opozicionih političkih partija i jedan dio stranog faktora koristi studentske proteste kao alat za svoje interese, često bez ikakvog iskrenog interesa za same studentske zahtjeve. To je oslabilo autentičnost pokreta i opravdano izazvalo nepovjerenje kod građana.

Radikalizacija i gubitak kontrole na protestima te nasilje na ulicama, paljenje kontejnera, sukobi s policijom – iako često isprovocirani – kompromituju miroljubiv karakter pokreta. Ulazak ekstremnijih grupa (navijača, ideoloških grupacija) dovodi do gubitka kontrole nad narativom i porukom. Nijedna demokratska država ne dozvoljava barikade. Francuska država se žestoko suprotstavila tzv. „žutim prslucima” i kršenju javnog reda i mira i tada je 2018.godine poginulo 10 i uhapšeno 2.800 demonstranata. Slično se dešavalo u Italiji, Belgiji, Nizozemskoj. Ne smije da postoji ništa jače od zakona i institucija, koje su ključne za sprovođenje javnog reda i mira.

Evidentan je  nedostatak jasne organizacije i liderstva. Pokret se ponosi „horizontalnošću“, ali bez jasnog liderstva i strategije, prijeti mu rasulo i instrumentalizacija. Studenti samo sa izabranim predstavnicima mogu nastupiti kao partner za razgovore sa vlastima. Bez legitimnih javnosti predstavljenih pregovarača (ne skrivenih) i unutrašnje kohezije, pokret lako izgubi pregovaračku moć.

U medijskom prostoru oko protesta kruže neprovjerene informacije, lažne vijesti i teorije zavjere kako od strane samih aktivista, tako i njihovih protivnika. Dezinformacije potkopavaju kredibilitet pokreta i hrane propagandu režima.

Velik dio aktivnosti odvija se na društvenim mrežama, gdje se studenti kreću u ideološki homogenim krugovima, što može stvoriti iluziju podrške i dovesti do gubitka šireg društvenog kontakta, posebno sa starijim i ruralnim dijelom stanovništva.

Pojedinci unutar pokreta koriste svoj položaj za ličnu promociju, kreirajući „heroje protesta” bez suštinske političke vizije. Takav „performans aktivizam” može biti prolazan i kontraproduktivan.

Studentski pokret u Srbiji ima historijski značaj i autentičan razlog postojanja, ali nije imun na devijacije. Ako želi ostati relevantan i vjerodostojan, mora se oduprijeti radikalizaciji, instrumentalizaciji, dezorganizaciji te uticaju i suvođenju sa strane stranog faktora. U suprotnom, može postati samo prolazna pojava – a ne motor demokratizacije.

Srpsko-bošnjački odnosno bošnjačko-srpski odnosi predstavljaju jedan od ključnih i najosjetljivijih aspekata političke, historijske i društvene dinamike na prostoru bivše Jugoslavije, naročito u Bosni i Hercegovini, ali i u Srbiji i na Sandžaku. Oni su opterećeni teškim nasljeđem 1990-ih, ali istovremeno nose i potencijal za saradnju, stabilizaciju i pomirenje u regiji.

Historijski kontekst srpsko-bošnjačkih odnosa kreće se od zajedničkog života do sukoba. Prije rata su Bošnjaci i Srbi su vijekovima živjeli jedni pored drugih, često u mješovitim sredinama i uz međusobno uvažavanje, posebno u Bosni i Hercegovini.

Raspadom Jugoslavije dolazi do ozbiljnog pogoršanja odnosa, kulminirajući u ratu u Bosni i Hercegovini (1992–1995), gdje su počinjeni ratni zločini, posebno nad nevinim žrtvama ostavili duboke rane i kod Bošnjaka i kod Srba.

Nakon rata Daytonski mirovni sporazum (1995) uspostavlja formalni mir, ali ne i pomirenje – međuetničko nepovjerenje ostaje duboko ukorijenjeno i nalazi se na najnižem nivou od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma.

Današnji odnosi Srbije i Bošnjaka predstavljaju kompleksnu sliku. Zvanični narativ Srbije prema Bošnjacima je umjereniji, ali se ne priznaje genocid u Srebrenici, što je stalna prepreka istinskom pomirenju.

Region Sandžaka ostaje prostor tenzija i marginalizacije iako je vlast SNS-a uspostavila koalicione odnose sa dvije vodeće bošnjačke partije na Sandžaku dobru saradnju. Sandžak može biti most i zona saradnje, a ne napetosti – uz uvjet uvažavanja bošnjačkog identiteta i posebnosti.

Dok srpski politički lideri iz Republike Srpske (npr. Milorad Dodik) negiraju genocid, veličaju ratne zločince i zagovaraju secesiju – što je direktno usmjereno protiv bošnjačkog identiteta i suvereniteta BiH. S druge strane, bošnjački lideri često reagiraju isključivo defanzivno i nemaju uvijek jasnu strategiju izgradnje zajedničke budućnosti.

Ipak postoje zajednički interesi kao što su ekonomija, borba protiv siromaštva, eurointegracije, sportska, obrazovna i kulturna saradnja.

Pri tome je važan religijski dijalog između Srpske pravoslavne crkve (SPC) i Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, koji može imati konstruktivnu ulogu, ako izađu iz nacionalnih okvira.

Ključne prepreke unapređenju su revizionizam i negiranje zločina, politizacija historije, nacionalistički diskurs i medijska propaganda te nepostojanje iskrene političke volje s obje strane.

Poboljšanju odnosa pomoglo bi zajedničko priznanje istine i poštivanje žrtava, otvoreni dijalog intelektualaca, vjerskih vođa i civilnog društva, ekonomska i obrazovna saradnja, politički lideri koji gledaju u budućnost, a ne u prošlost te odgovarajuća podrška međunarodne zajednice u procesima pomirenja. Odnosi između Srba i Bošnjaka su ključni za stabilnost i budućnost Bosne i Hercegovine, naravno ne na štetu nekoga trećeg.

Srpsko-bošnjački odnosi su još uvijek opterećeni prošlošću, ali nisu beznadežni. Put prema pomirenju zahtijeva političku hrabrost, moralnu jasnoću i viziju zajedničke budućnosti. Bez toga, ostaje rizik da će prošlost stalno proizvoditi nove podjele. Predugo zadržavanje u historijskim frustracijama može dovesti do političke ukočenosti i propuštanja ključnih prilika za stabilnost i prosperitet i za Srbe i za Bošnjake.

Ljubljana/Washington/Bruxelles/Beograd/Sarajevo, 7.juli 2025

Fusnote:
[1] IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine i izdavač je međunarodne naučne revije „European Perspectives”, link: https://www.europeanperspectives.org/en

[2] Frankfurter Allgemeine Zeitung: Knochen, Ahnen, Vaterland, link: https://fazarchiv.faz.net/faz-portal/document?uid=FAZ__FD02025070450102882462582

[3] DW: Njemački list: Tamna strana srpskog studentskog pokreta, link: https://www.dw.com/sr/nema%C4%8Dki-list-tamna-strana-srpskog-studentskog-pokreta/a-73153931

(C) IFIMES 2012