Privilegija mi je biti ovdje[2] sa stručnjacima iz oblasti odbrane, tehnolozima, naučnicima i strateškim misliocima – od kojih je svaki posvećen oblikovanju sigurne i otporne globalne budućnosti. Iskreno se zahvaljujem profesoru Anisu H. Bajrektareviću, IFIMES-u i Globalnoj akademiji za geopolitičko-tehnološku budućnost na organizaciji ove vitalne serije diskusija o vještačkoj inteligenciji i robotici – temama koje sve više definiraju putanju naše globalne civilizacije: razumijevanje – i implikacije – vještačke inteligencije.

Nakon što sam veći dio svoje karijere proveo uronjen u pitanja nacionalne odbrane, strategije i upravljanja, često sam se suočavao s novim tehnologijama koje nas prisiljavaju da rekalibriramo i naša očekivanja i naše odgovornosti. Od nuklearnog sukoba, Hladnog rata do današnjeg digitalnog bojnog polja, svaka generacija se suočava sa svojom verzijom transformativnog rizika. U našem vremenu, taj rizik – i to obećanje – nosi ime: Vještačka inteligencija.

Kada sam prvi put stupio u javnu službu, tehnologija je već počela mijenjati vojnu doktrinu. Precizno oružje, mrežno-centrično ratovanje, bespilotni sistemi – to su bili nagovještaji revolucije u odbrambenim poslovima. Ali vještačka inteligencija je drugačija. Ona nije samo još jedan instrument u našem arsenalu; ona je multiplikator sile, donosilac odluka i potencijalno samostalni oblikovatelj politike.

Sistemi vještačke inteligencije sada mogu interpretirati satelitske snimke s većom tačnošću od ljudskih analitičara. Oni mogu autonomno pratiti cyber prijetnje, kontrolisati rojeve dronova i provoditi logističku koordinaciju u realnom vremenu uz minimalan ljudski nadzor. U budućnosti bi im mogle biti povjerene odluke koje imaju smrtonosne posljedice. Strateške implikacije su duboke i protežu se daleko izvan bojnog polja.

Ali vještačka inteligencija nije ograničena samo na odbranu. Utkana je u naše zdravstvene sisteme, finansijske institucije, transportne mreže i sve više u naše demokratske procese. Ukratko, domen vještačke inteligencije je domen same uprave.

Tokom mog mandata u Parlamentu Ujedinjenog Kraljevstva, posebno kao državni sekretar za odbranu od 1999. do 2005. godine, imao sam odgovornost da nadgledam neka od najznačajnijih ulaganja nacije u vojna istraživanja i nove tehnologije. Usko sam sarađivao s našim naučnim zajednicama, dobavljačima odbrane i NATO partnerima kako bismo integrirali inovacije u nacionalnu sigurnosnu politiku. Čak i tada smo vidjeli rane začetke onoga što bi vještačka inteligencija mogla postati – alate koji bi mogli poboljšati donošenje odluka, zaštititi živote i redefinirati moderno ratovanje. Danas se ta granica dramatično proširila, što čini još važnijim da razumijemo sile koje sada oblikuju naš svijet.

Dozvolite mi da budem direktan: tehnologija ne dolazi s ugrađenim moralnim kompasom. Vještačku inteligenciju stvaraju ljudi – obučeni na podacima često punim predrasuda, oblikovani komercijalnim prioritetima moćnih kompanija i primijenjeni u kontekstima gdje je transparentnost nedostižna.

Ovo zahtijeva rigoroznu etičku provjeru. Koji su principi koji bi trebali voditi razvoj i primjenu vještačke inteligencije? Ko odlučuje kada je sistem vještačke inteligencije dovoljno pouzdan da donosi odluke o nečijoj slobodi, egzistenciji ili sigurnosti? Ovo nisu pitanja samo za inženjere. Ona zahtijevaju aktivno učešće kreatora politika, etičara, civilnog društva i, prije svega, građana.

Kao bivši ministar odbrane, znam da se u trenucima krize odluke donose ubrzano. Ali brzina nikada ne smije ići na štetu odgovornosti. Svaka vojna ili vladina upotreba vještačke inteligencije mora biti ugrađena u jasne linije demokratske kontrole, nadzora i javne legitimnosti.

Također moramo posmatrati vještačku inteligenciju kroz prizmu geopolitike. Globalna utrka za razvoj i dominaciju vještačke inteligencije često se predstavlja kao takmičenje između velikih sila. Sjedinjene Američke Države i Kina ulažu ogromne sume u istraživanje vještačke inteligencije, dok Evropa nastoji da izgradi treći put – onaj koji je utemeljen na ljudskim pravima, privatnosti i regulatornoj strogosti.

Ovo nije samo tehnološko takmičenje; to je sukob vrijednosti. Ako vjerujemo u demokratiju, u individualnu slobodu i u vladavinu prava, moramo izgraditi sisteme vještačke inteligencije koji odražavaju i jačaju te vrijednosti. To znači oduprijeti se iskušenju usvajanja neprozirnih modela nadzora u ime efikasnosti ili kontrole.

To također znači sklapanje međunarodnih sporazuma kako bi se spriječilo naoružavanje vještačke inteligencije na načine koji bi mogli destabilizirati globalnu sigurnost. Baš kao što smo uspostavili ugovore o nuklearnom oružju, sada moramo razmotriti slične okvire za autonomno oružje, algoritamsko ratovanje i zloupotrebu vještačke inteligencije u hibridnim ili informacionim sukobima.

Naravno, revolucija vještačke inteligencije neće ostati ograničena samo na vlade ili tehnološke gigante. Ona već mijenja način na koji obični ljudi žive i rade. Neki se boje da će vještačka inteligencija potpuno zamijeniti radna mjesta – vozače, računovođe, čak i novinare. I u toj zabrinutosti ima istine. Ali ne bismo trebali biti paralizirani strahom.

Umjesto toga, moramo ulagati u obrazovanje i prekvalifikaciju, kako bi radna snaga budućnosti bila opremljena za rad uz vještačku inteligenciju – a ne da bude njome istisnuta. Ako vještačka inteligencija može automatizirati zamorne zadatke, onda se ljudska bića mogu usredotočiti na ono što najbolje rade: kreativno razmišljanje, empatiju, liderstvo i moralno prosuđivanje.

Ali ova tranzicija mora biti upravljana. Vlade imaju dužnost predvidjeti društveni utjecaj vještačke inteligencije i ublažiti udarac za one koji bi mogli zaostati. Pravedna tranzicija, a ne nagli preokret, imperativ je našeg vremena.

U konačnici, „Razumijevanje vještačke inteligencije” mora biti društveni projekt. Nije dovoljno da šačica stručnjaka ili regulatora razumije ove sisteme. Svaki građanin zaslužuje znati kako se donose odluke koje na njih utiču. Svaki student treba da nauči ne samo kako da koristi vještačku inteligenciju, već i kako ona funkcioniše – i zašto je to važno.

Zato je ovaj program toliko važan. Podsticanjem javne pismenosti u oblasti vještačke inteligencije, jačamo demokratske temelje našeg društva. Činimo se otpornijim na manipulaciju, nejednakost, autoritarnu zloupotrebu.

U godinama koje dolaze, trebat će nam više od inovacija. Trebat će nam mudrost – kolektivna mudrost. Trebat će nam liderstvo koje razumije da će izbori koje sada donosimo odjekivati ​​generacijama. I trebat će nam budnost. Jer su ulozi visoki.

Dozvolite mi da završim s jednom refleksijom. Dok sam služio u vladi, suočavali smo se s prijetnjama koje su bile vidljive, opipljive, a u nekim slučajevima i predvidljive. Vještačka inteligencija je drugačija. Ona je difuzna, ugrađena u kod i često djeluje nevidljivo. Ali njeni efekti će biti sve samo ne skriveni.

Kao što detaljnije istražujem u svojoj nedavnoj knjizi, „See How They Run“, liderstvo danas zahtijeva i predviđanje i poniznost. Imamo izbor. Možemo tretirati vještačku inteligenciju kao neprozirnu silu koja nam se jednostavno događa. Ili je možemo razumjeti, oblikovati i voditi u skladu s našim najdubljim vrijednostima. Neka ovo bude trenutak kada ćemo izabrati razumijevanje umjesto neznanja, upravljanje umjesto haosa i humanost umjesto oholosti.

Ljubljana/London, 16.juni 2025

Fusnote:
[1] IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine i izdavač je međunarodne naučne revije „European Perspectives”, link: https://www.europeanperspectives.org/en

[2] Ovaj članak predstavlja Uvodni govor, koji je održao Geoffrey Hoon, bivši državni sekretar Ujedinjenog Kraljevstva za odbranu na sesiji: “Razumijevanje vještačke inteligencije i robotike” Globalna akademija za geopolitičko-tehnološku budućnost (GPTF) Sesija IV, 12. juni 2025. Članak predstavlja stav autora in ne odražava nužno stav IFIMES-a.

(C) IFIMES 2021