Ako se ova odluka ne stavi ad acta, njezine posljedice mogu postati još opasnije.

Piše: Rasim Belko

Prvog julskog dana 2023. godine, visoki predstavnik Christian Schmidt nametnuo je izmjene Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, dodajući član 203a i mijenjajući član 239. Ovim potezom, Schmidt je ozvaničio da je krivično djelo – neprovođenje njegovih odluka. Bez prethodne političke debate, bez javnog legitimiteta i, što je najvažnije, bez ustavne ovlasti da ograničava zakonodavna tijela jedne suverene države.

Dvije godine kasnije, iskustva koja smo stekli kroz slučaj “Milorad Dodik” i oslobađajuću odluku za Miloša Lukića pokazuju svu problematičnost ovog poteza. Uvođenje krivične odgovornosti za neprovođenje odluka visokog predstavnika ne samo da je pravno i politički sporno, već je i opasno za ionako krhki demokratski poredak Bosne i Hercegovine.

Schmidt je u svojoj odluci naveo kako “Zakon stupa na snagu na privremenoj osnovi sve dok ga Parlamentarna skupština BiH ne usvoji u istom obliku, bez izmjena i dopuna”. Time je faktički pokušao zabraniti izabranim predstavnicima građana da koriste svoje ustavno pravo – pravo da zakonodavno djeluju, da raspravljaju, mijenjaju, odbacuju i donose zakone. No, Schmidtov mandat ne daje mu ovlaštenje da suspenduje volju Parlamentarne skupštine BiH. Ustav BiH, koliko god bio manjkav, i dalje propisuje da je zakonodavna vlast isključivo u rukama domaćih institucija.

Ako se ova odluka ne stavi ad acta, njezine posljedice mogu postati još opasnije. Pravosudna praksa u BiH već je duboko kontaminirana političkim utjecajima, a zadržavanje Schmidtove odluke ostavlja prostor za pravosudni progon svih onih koji ne pristaju na jednoumlje koje dolazi iz Ureda visokog predstavnika. OHR, u sadašnjem obliku, sve više gubi neutralnost, a sve češće se percipira kao politički instrument u rukama hegemonističkih interesa iz regiona – posebno kada se govori o prijetnjama nametanja izbornog zakona skrojenog u Zagrebu i zapadnoj Hercegovini.

Ako bi Schmidt, u sumraku svog mandata, odlučio da još jednom posegne za bonskim ovlastima i nametne takav izborni zakon – kakve bi posljedice snosili političari iz bošnjačkog i probosanskog bloka koji bi mu se suprotstavili? Koliko bi se njih, kao danas Milorad Dodik, našlo pod optužnicama? Šta bi ostalo od slobode političkog djelovanja, ako postane kažnjivo ne slagati se sa odlukom jednog stranog diplomate?

U tom kontekstu, uklanjanje Schmidtove odluke više nije pitanje političkog hira – to je demokratska nužnost.

A ta nužnost morala bi okupiti političke aktere na unutrašnjem nivou i pomoći im da zajednički riješe pravosudni mač iznad glava. U prevodu, podjednako i srpski i hrvatski i bošnjački, ali i političari iz građanskog bloka imaju razloga da zajednički kroz Parlament BiH izglasaju “NE” samovolji Christiana Schmidta. Jer, geopolitičke, pa i regionalne okolnosti se mijenjaju. Tu je mogućnost i promjene samog visokog predstavnika, te ako ne želimo postati država u kojoj se milijarde troše na izabrane zvaničnike, a odluke kreira namjesnik, vrijeme je za akciju.

Jer, Parlamentarna skupština BiH ima puni kapacitet, prema Ustavu i Poslovniku, da ovu odluku preispita, izmijeni ili potpuno ukine. Ma šta o tome pisao Schmidt u svojoj odluci. U suprotnom, uskoro bismo mogli svjedočiti talasu optužnica koje i nemaju nekog smisla. Jer država koja progoni političke predstavnike koji djeluju u okviru institucija sistema, Ustava i zakona zasigurno je bliža nekom afričkom paktu plemena nego Evropskoj uniji.

I zato, vrijeme je da se Schmidtova intervencija, ne samo pravno nego i politički, povuče iz pravnog poretka Bosne i Hercegovine. Jer ono što nije rezultat unutrašnjeg političkog dogovora, nego strani dekret, ne može služiti kao temelj demokratije i napretka.

Zna to Dodik, zato mu Sarajevo treba ponuditi takvo rješenje. U suprotnom, nastradat će i oni u Sarajevu i oni u Banjaluci, ovisno od geopolitičkih vjetrova. A sistem u kojem se politička sloboda djelovanja ograničava dekretom starog namjesnika nema niti najmanju opciju integrisanja u Uniju kojoj su vladavina prava i demokratija primarne.

Patria