Goran Čengić je heroj ovog naroda, ali ne i politike

0

Juče u domu Nataše Čengić-Zimonjić običan dan. Navučene zavjese dopuštaju da samo sjene uđu u sobu, u kojoj zatičemo ovu 91-godišnjakinju. Slomljena vještačka proteza kuka, koju zbog njene dobi doktori ne smiju dirati, Natašinim tijelom slobodno “šeta” stvarajući neprekidnu bol.

– Jutros mi Vanja kaže, bako, na licu ti je samo patnja. A ja neću da se dijete sekira, pa se nazor nasmijem: Ma, nije meni ništa, govori nam Nataša.

image
NATAŠA ČENGIĆ-ZIMONJIĆ U SVOME DOMU

Kada gosti odu, ustat će i uz pomoć štaka i sina Roćka, milimetar po milimetar, nekako doći do kuhinje, smjestiti se u kolica i početi sa pripremanjem jela. Ručak u ovoj porodici uvijek počinje u podne. Dakle, dan je naoko potpuno isti kao i svaki drugi.

Ne bih ništa

Pitam je šta bi voljela da napišem povodom današnje 27. godišnjice ubistva njenog sina Gorana Čengića, jedne od žrtava osuđenog ratnog zločinca Veselina Vlahovića Batka.

– Iskreno, ne bih voljela ništa, kaže mirno Nataša i govori Roćku da s obližnje komode donese hrpu tekstova o njenom sinu.

– Sve sam ih nekidan sakupila, isključila telefon i krenula da čitam. Ali sam odjednom počela tako snažno plakati, kao da je tek onaj dan kada mi je rečeno šta se desilo mome Goranu. Ko zna do kada bi taj plač trajao da ne osjetih da su se Roćkove suze pomiješale sa mojim i da me njegove ruke grle. Prenuh se iz košmara i kazah sebi, nemoj, Nataša, zbog ovog djeteta to raditi, tiho nam priča.

Roćko vrti glavom. Hoće li to da nam kaže da je strašno bilo?

– Šta je izazvalo moj plač? Ja bih tako lako otišla u zemlju, ali s tolikom tugom nigdje nisam prispjela, iskrena je Nataša, dodajući i da nije Goranova majka, da je samo čula da je neki čovjek izgubio život, spašavajući komšiju, smatrala bi to herojskim činom, kojim bi se Sarajevo i BiH trebalo da ponose.

image
 /DAMIR ĆUMUROVIĆ

– To je priča o dobru i zlu. Ne može zlo pobijediti, ali ne može se ni ovako ignorisati dobro. To me muči, kazuje Nataša.

Doista, kako shvatiti to da nijedna ulica u Sarajevu nije nazvana po Goranu Čengiću, da sportska dvorana u opštini Novo Sarajevo, u kojoj je on nizao rukometne uspjehe, nije nazvana njegovim imenom? Roćko gleda stare fotografije i izdvaja jednu iz vremena kada su svi bili na broju.

Ferid, Nataša, njihova tri sina, Goran, Igor i Roćko, od kojih je samo Roćko živ, tetak i tetka Muhamed i Zumra, s kojima su živjeli.

– Kada je tetak bio teško bolestan, Goran ga je na rukama odnio u hitnu. Tamo ga je neko prepoznao i pitao ko mu je to. Vrativši se kući, Goran nam kaže, kakvi su ovo ljudi, čude se što brinem o tetku, zar to nije normalno. A, tetka Zumra ga pomilova po glavi i kaže mu: E, moj Gorane, toliko si dobar da ti nećeš dobro proći u životu. Tetka nije imala djece, a njih trojicu je voljela kao svoje oči, govori Nataša.

image
/DIDIER TORCHE

Slika u pasažu

Čudili su se neki i Nataši što kao supruga jednog od najbližih ratnih Titovih saboraca i jednog od poratnih funkcionera koji je, ni kriv ni dužan, dopao Golog otoka, može u svojoj kući gledati Zumru koja nikada nije skinula dimije. Još je veće čuđenje bilo kada je Zumra umrla, a Nataša, iako u najvećoj žalosti za sinom, nije se smirila dok joj nije podigla nišane.

A ja sam tekst ipak napisala, možda najviše zato da bih rekla da u najnovijoj knjizi kolege Slobodana Stajića i njegove sestre Borjane ima i priča o Goranu Čengiću, ali i da je u pasažu Ulice branilaca grada neznanac zalijepio slike heroja rata, među njima i Goranovu. Politika ima svoje heroje, a ima i narod.

Izvor: oslobodjenje