Piše: Rasim Belko

Sukobi u Novom Pazaru, nedavni izlivi brutalnosti i represije srbijanske policije prema Bošnjacima Sandžaka, nisu došli niotkuda. Nisu ni “incident”, kako bi ih volio predstaviti režimski propagandni aparat, niti su isključivo rezultat lokalnog nezadovoljstva. Ovo je samo posljednji simptom jedne duboko truhle političke simbioze — između režima Aleksandra Vučića i njegovih sandžačkih satelita koji već decenijama kroje sudbinu Bošnjaka u tom dijelu Srbije.

SDA Sandžaka, SDP Rasima Ljajića i u posljednje vrijeme SPP Usame Zukorlića nisu političke opcije koje su radile na emancipaciji Bošnjaka. Oni su bili i ostali produžena ruka beogradskog režima, ma kako se taj režim zvao — Milošević, Koštunica, Tadić ili danas Vučić. Sve tri opcije, svaka u svom vremenu i kontekstu, izdale su politički interes Bošnjaka zarad ličnih pozicija, budžetskih sredstava i funkcionalne lojalnosti Beogradu.

Usame Zukorlić je, paradoksalno, prije nešto više od mjesec dana boravio u Sarajevu, gdje se predstavio kao samoprozvani “misionar pomirenja Bošnjaka i Srba”. U toj ulozi, govorio je o bratstvu, zajedničkim projektima, navodnim zbližavanjima. Danas, samo nekoliko sedmica kasnije, gledamo kako se iz vlasti u Beogradu sipaju šovinističke i otvoreno rasističke izjave na račun Bošnjaka Sandžaka — ljudi koji su marginalizirani i demonizirani, uz šutnju istih onih koji su tvrdili da donose “mir i razvoj”.

Zukorlićevo “pomirenje” sa Srbijom ne znači ništa kad se Bošnjake bije po ulicama Pazara. Ljajićeva tišina nije nikakva diplomatska vještina, već saučesništvo. A SDA Sandžaka je već poprilično politički fosil koji Beograd koristi kad mu treba “bošnjačka legitimacija” za međunarodne forume.

Gdje je Sarajevo? I zašto treba biti oprezno?

Dok se situacija u Sandžaku usijava, Sarajevo mora reagovati — ali sa sviješću o kompleksnosti političkog terena. Lahko je upasti u zamku, reagirati impulsivno i “braniti Bošnjake”, ali nepromišljenom reakcijom može se postići suprotan efekat.

Prvo, ovo jeste unutrašnje pitanje Srbije. I koliko god Sarajevo imalo moralnu odgovornost prema Bošnjacima u Sandžaku, isto tako mora čuvati svoj suverenitet. Ne možemo s jedne strane tražiti da Beograd i Zagreb prestanu utjecati na procese u BiH, a s druge strane direktno se miješati u političke tokove u Sandžaku. Mehanizama za djelovanje ima, ali oni moraju biti korišteni realpolitički s isključenim emotivnim izljevima u mozak kakve često čujemo iz Sarajeva, a koji su uglavnom kontraproduktivni.

Jer, svako dolijevanje benzina iz Sarajeva odgovara Vučiću u borbi protiv unutrašnjeg političkog haosa, pa i samih sandžačkih Bošnjaka, zato emocije ne smiju biti vodilja sarajevske reakcije.

Drugo, valja se podsjetiti da je koliko jučer zvanična politika Sarajeva entuzijastično zagovarala pristup Otvorenom Balkanu — regionalnoj inicijativi iza koje stoji upravo Vučićev režim. U toj priči, govorilo se o “milionima Bošnjaka” koji bi bili dio tog ekonomskog prostora, bez ikakve refleksije o tome kako će ti isti ljudi biti tretirani u realnom životu. Sandžak danas svjedoči koliko je ta ideja bila naivna, ako ne i opasna.

U suštini, bila je to maska srpskog sveta, a lakomisleni i samozvani sarajevski političari uhvaćeni su i tada i danas kako se u ogledalu zamišljaju likom Vučića i bošnjačkim svijetom. Samo, mašta je jedno, realnost nešto posve drugo.

Treće, u svemu tome Sarajevo šuti o najvažnijem: niko iz zvaničnih ili političkih struktura ne poziva na odgovornost političke faktore u Sandžaku koji su direktni saučesnici ove krize. Ljajić i Zukorlić nisu neutralni promatrači — oni su politički proxy sistemu Aleksandra Vučića. Njihova uloga je ključna u kreiranju lojalne i politički sterilne bošnjačke scene u Sandžaku, koja nije imala snage da artikuliše stvarne potrebe naroda. Danas gledamo rezultate tog oportunizma.

Bošnjaci Sandžaka ne trebaju ni patroniziranje iz Sarajeva ni ucjene iz Beograda. Potrebni su im autonomni politički predstavnici koji neće igrati za platu, poziciju ili fotelju. Sandžak mora raskrstiti s politikom podaništva i naučiti da se politička lojalnost režimu nikada ne isplati — jer taj isti režim će vas prvi žrtvovati kada mu postanete teret. Da bi mu tu pomoglo, Sarajevo prvo mora naučiti lekciju, a to se ne rješava saopćenjima i statusima na društvenim mrežama.

Sarajevo bi se, umjesto jeftinog prekograničnog simbolizma, konačno trebalo početi ponašati kao politički centar naroda kojem pripada — ali sa dignitetom, dosljednošću i realnom strategijom. To uključuje i jasne poruke prema “našima” koji prodaju bošnjačke interese za šaku vlasti.

U suprotnom, krug političke zloupotrebe Sandžaka samo će se nastaviti — uz sve brutalnije posljedice.

Ali ponavljam, Sarajevo prvo mora definisati svoju strategiju za unutrašnje prilike, pa onda, ako uspije, igrati regionalnu igru. A ta igra zahtijeva vrijeme, strategiju, odgovornost i spremnost. Ako to nema, Sarajevu i Bošnjacima Sandžaka je bolje da se s ove strane ne čuje ništa, manja je šteta!

Patria/ Foto: Danas.rs