Piše: Amina Čorbo-Zećo
Iako mnogi građani BiH možda misle da je istinita priča o tome kako je Trojka stjerala u ćošak Milorada Dodika, i kako, po sopstvenim riječima njenih lidera, “osvijetlila” njegovu političku destrukciju, čini se da imamo kolektivni problem sa kratkim pamćenjem.
I pamet nam, ruku na srce, često nije daleko od toga. Jer SNSD je i dalje na vlasti, Dodik i dalje normalno obnaša funkcije, iako ga mediji oslovljavaju kao “bjegunca od pravosuđa”.
U stvarnosti, Milorad Dodik već duže od dvije decenije kontroliše političku scenu Republike srpske i aktivno potkopava temelje države BiH. Njegove opstrukcije, prijetnje otcjepljenjem, ismijavanje državnih institucija i podrivanje ustavnog poretka nisu nikakva nova pojava. I zato je gotovo komično kad Trojka sada, kao da je otkrila toplu vodu, pokušava predstaviti kako su baš oni ti koji su ga “razotkrili” i “istjerali na čistac”.
To njihovo osvjetljavanje Dodika traje već pet mjeseci. Pet mjeseci tapkanja u mjestu, simboličnih poruka i praznih izjava, dok se u stvarnosti ništa suštinski ne mijenja. Institucije ne djeluju. SNSD-ovi kadrovi i dalje sjede u ključnim državnim agencijama. Neodržana sjednica Doma naroda, na kojoj je navodno trebalo doći do njihove smjene, savršeno oslikava institucionalnu nemoć, a još više – političku iluziju koju Trojka pokušava prodati javnosti.
Fascinantna je njihova upornost u pričanju da su uradili nešto što “niko prije nije uspio”. Kao da je Dodik bio nepoznanica, misteriozna politička pojava koju su sada, eto baš oni, uspjeli osvijetliti. A u stvarnosti Dodikov način rada je javan i dobro poznat. Njegova retorika i politika nisu se promijenile, promijenio se samo odnos nekih međunarodnih i domaćih aktera prema njemu.
Trojka (SDP, Naša stranka i Narod i pravda) ponaša se kao da je jučer saznala za postojanje problema zvanog Milorad Dodik. I kao da niko nikad prije nije pokušao da ga politički obuzda. No, razlika je u tome što su prethodne vlasti, ma koliko nesposobne bile, barem imale političku dosljednost u kritikama Dodika. Današnja vlast pod okriljem Trojke ne samo da sjedi za istim stolom s njim, već su zajedno s HDZ-om BiH i SNSD-om formirali državnu vlast, u režiji američke ambasade, tačnije najnovijeg kolumniste za bh. medije Michaela Murphyja.
U toj režiji, Dodikova destruktivnost je prikazana ne kao prijetnja državi, već kao “dokaz” da SDA nije bila spremna na kompromis. Ta retorička zamjena teza poslužila je za opravdanje koalicije sa SNSD-om i HDZ-om. Danas, kada ta koalicija puca po šavovima, Trojka pokušava da ubijedi javnost da su oni zapravo “ukrotili” Dodika.
A stvarnost je upravo suprotna. Dodik još drži sve konce u Rs-u. Na državnom nivou i dalje koristi svaki mehanizam da zakoči procese. Svjedočili smo tome dana na neodržanoj sjednici Doma naroda PSBIH i vidjeli smo još jedan takav manevar, blokadu smjene SNSD-ovih kadrova. I to nije incident, već obrazac ponašanja.
I dok Trojka priča bajke o “razotkrivanju” Dodika, svjesno ili nesvjesno ignoriše njegovog najbližeg političkog saveznika Dragana Čovića. Čović i Dodik već godinama funkcionišu kao politički tandem jedan blokira Federaciju, drugi blokira državu. Obojica koriste isti model etničku homogenizaciju, prijetnje, blokade i ucjene. Ali, dok se Dodik prikazuje kao “glavni negativac”, Čović ostaje u sjeni. I too samo zato što bi otvorena konfrontacija s njim značila potencijalni kraj federalne vlasti, a time i gubitak pozicija koje Trojka očajnički želi zadržati.
Zato su i Čovića “osvijetlili”, ali samo u privatnim razgovorima, iza zatvorenih vrata. Javno ništa. Jer, zna se fotelje su svetinja. A u toj svetinji se ne dira partner, pa makar bio stub destrukcije.
U konačnici, sve se vrti oko vlasti, oko kontrole, oko pozicija. I zato su pokušaji Trojke da se predstavi kao moralna vertikala politike, koja je “razotkrila” Dodika, zapravo samo nova predstava za javnost. A iza kulisa isti stari dogovori, ista stara igra, i isti akteri koji već godinama drže BiH taocem svojih interesa.
Patria
