A to je posljednji korak u hodogramu nakon kojeg slijedi konkretizacija, odnosno otcjepljenje.
Piše: Rasim Belko @rasimbelko
Dok se svekolika probosanska i bošnjačka javnost zabavlja politikantstvom i epski plasiranom demagogijom političkog lutka svjesnog da mu je politička karijera na zalasku, secesionistički partneri tog demagoškog lutka ušli su u završnu fazu konačne podjele Bosne i Hercegovine.
I dok su se politički partneri i protivnici bavili pitanjem validnosti diplome šefa diplomatije i njegovim bourbonom protiv imidža partnera jednog od najmoćnijih kartela, Milorad Dodik i separatistička družina u miru su mogli i, na kraju krajeva, organizovali radnu grupu za pripremu secesije.
A to je posljednji korak u hodogramu nakon kojeg slijedi konkretizacija, odnosno otcjepljenje.
Prva porazna činjenica u priči o formiranju operativne grupe za pripremu secesije entiteta Republika srpska je to da Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine nije reagovala, odnosno da smo informaciju saznali tek nakon što je Washington uveo sankcije organizatorima 9. januara i uključenima u operativnu grupu.
Da je bezobrazluk političkih demagoga odavno prevazišao skale za mjerenje, pokazuje činjenica da nam je upravo lutak zabavljač Elmedin Konaković nakon svega tvrdio kako su on i koalicioni pajdaši vratili OSA-u građanima i kako je to sada funkcionalan sistem. To je možda i istina, samo je pitanje u čijem interesu funkcioniše, ako znamo da je već na samom početku “oslobođena” OSA pustila u državu osobe opasne po nacionalnu sigurnost, a da nam nije saopćila informacije o pripremi secesije.
Porazna je i činjenica da je mnogo različitih funkcionera u lancu državne vlasti koji imaju pristup tajnim i vrlo tajnim informacijama, a koji su ili prešutjeli moguća saznanja o operativnoj grupi za secesiju ili prešutjeli propust nadležnih da im ta saznanja saopće.
Dakle, politički državni aparat i sistem su toliko letargični i urušeni da se nigdje nije upalio alarm o Dodikovim pripremama za podjelu Bosne i Hercegovine. Da nije bilo američke administracije, neupućeni u Bosni i Hercegovini bi i dalje tvrdili kako je priča o secesiji Dodikova krinka za kriminal, a upućeni tupili zube i tastature da dokažu suprotno.
No, najporaznije u cijeloj priči je potpuni muk nakon što su Amerikanci razotkrili Dodikove akcije i otvorili oči da bi se već narednog jutra mogli probuditi u Bosni i Hercegovini na 51 posto teritorije.
Davno smo Muharem Cero i moja malenkost u tekstovima na ovim stranicama zaključili da je falangizam stranputica opasna po patriotske politike, a time i opstojnost države Bosne i Hercegovine.
Jer, dok se falange sa suprotstavljenih političkih polova kao kokoške čerupaju, tjerajući mak na konac i gurajući se međusobno, Dodik u miru laktaške rezidencije, sarajevskim nalazom oslobođen od suđenja, bavi onim što smo davno definisali kao njegov ključni politički cilj.
Umjesto efikasno usmjerene akcije svega onog što se zove probosanska/bošnjačka politička snaga na konačni obračun sa secesionizmom, glasno odjekuje njihov muk na najkonkretniji secesionistički potez Milorada Dodika.
A i kako da imaju vremena baviti se državom, što im je posao, kada su 24/7 zauzeti odbranom ili napadom ka suprotstavljenim falangama. I to je najopasnije u cijeloj priči, jer očigledno je da nakon što je projekat Trojka sigurnosno-obavještajni sektor prepustila Dodikovim kadrovima, politički faktori sa sjedištem u Sarajevu najviše vremena utroše u frakcijske sukobe (kokošaranje). To je u konačnici oslobodilo ozbiljan prostor separatisti Dodiku za konkretnu akciju.
Jedina sretna okolnost u cijeloj priči je to što američkoj administraciji trenutno ne odgovara da Zapadni Balkan bude trusno područje, s mogućim obnavljanjem ratnog konflikta.
Ali, nastave li se političke frakcije sa sjedištem u Sarajevu ponašati kao stanovnici kokošinjca, nije nemoguće da Dodik dočeka trenutak u kojem američka i druge zapadne administracije budu zauzete rješavanjem većih problema u svijetu, pa krene u finalizaciju svog plana.
Koliko je probosanska/bošnjačka politička struktura pogubljena u borbi za frakcijsku prevlast pokazuje i to da još niko nije ni najavio, a kamo li pokrenuo pitanje krivične odgovornosti za podrivanje države, odnosno pokušaj njene podjele.
Promjena koja treba da se desi u političkom Sarajevu očito više nije stvar demokratije, izbora ili sličnih maskarada. Vitalno je neophodna promjena političkog narativa i usmjerenja.
Da bi se to dogodilo, stranke koje sebe nazivaju patriotskim moraju se riješiti potrebe za frakcijskim bourbonom i definisati davno definisane crvene linije, ali i planove kako te linije odbraniti. Opstanak države u ovom trenutku je na staklenim nogama i očito ovisi od inostrane diplomatsko/političke pomoći. No, ukoliko se u političkom Sarajevu nastave frakcijski ratovi, u i oko Banjaluke neće biti najveći krivci za raspad Bosne i Hercegovine. Tamo će sjediti krivci za njegovo pokretanje, a najodgovorniji će biti frakcionaški demagozi iz političkog Sarajeva.
