Britanci su već počeli toplu kampanju – „pogledajte Sjevernu Irsku, pogledajte kako smo pomirili podijeljeno društvo“.

Piše: Rasim Belko

Britanci ponovo spremaju čaj, samo ovaj put ne za sebe nego za Zapadni Balkan. Dvorac Hillsborough u Sjevernoj Irskoj – onaj što ga u turističkim brošurama zovu “mjesto mira i pomirenja” u oktobru će biti pozornica za najnoviji performans o “stabilnosti i budućnosti regije”.

Na poziv britanskog ministra vanjskih poslova Davida Lammyja, u Belfast će sletjeti ministarski avioni iz više od 15 evropskih prijestonica, da se, kako kažu, priča o miru, sigurnosti i zajedničkoj budućnosti.

To bi još i zvučalo kao civilizacijski napredak da u cijelom tom narativu ne stoji onaj nevidljivi potpis: Made in Colonial Office. Jer, ono što za London znači “pomirenje” i “stabilnost”, za Bosnu i Hercegovinu obično znači – politički kalup. Kalup koji u suštini znači kiparski model s konsocijalnim pečatom.

Jer, kalup koji se ovih dana promoviše nosi ime konsocijacijska demokratija. Model koji je u praksi uspješno opstao samo na jednom mjestu na svijetu – u Sjevernoj Irskoj – i to jedva, uz redovne političke krize i višemjesečne blokade institucija. U prevodu: sistem u kojem etnički predstavnici dijele vlast po ključu, a ne po glasovima. Sistem u kojem demokratija ima bravu, a ključ je kod tvoraca kalupa, dok neiskoristive kopije drže etnički lideri.

Britanci su već počeli toplu kampanju – „pogledajte Sjevernu Irsku, pogledajte kako smo pomirili podijeljeno društvo“. Ono što ne kažu jeste da je taj model tamo uveden nakon oružanog sukoba i da se već decenijama održava pritiskom, a ne slobodnom voljom građana. A sada ga žele presaditi u Bosnu i Hercegovinu, pod istom zastavom „mira i pomirenja“.

Nije to slučajno. Hrvatska je, recimo, u 10 od 12 stranica podneska u Strasbourgu pjevala himnu konsocijaciji. Schmidtov advokat, Britanac, uredno napisao kako „power sharing“ ne treba dirati. Monika Mijić, nelegalna agentica pod zastavom BiH, pak, izgovorila onu staru kolonijalnu mantru o „vjekovnoj ravnopravnosti naroda“. I sve to uvezano u jednu priču koja zvuči sofisticirano, a u biti je pravno i historijski laž.

U tom kontekstu ne smijemo zaboraviti ni činjenicu da smo proteklih nekoliko godina slušali političke perjanice Naše stranke kako javno zagovaraju konsocijacijski model uređenja Bosne i Hercegovine. A javna je tajna da je Naša stranka kao politički projekat nastala u britanskoj političkoj kuhinji.

Gdje je problem? Konsocijacija nije nikakav lijek za demokratsku bolest – ona je zamjena za demokratiju. Mehanizam da manjina trajno upravlja većinom, pod izgovorom da se “spriječi dominacija jednog naroda“. A to „sprječavanje“ se kod nas provodi tako što se većini vezuju ruke i glasačko pravo svodi na ceremoniju bez političkog učinka.

U cijeloj toj priči može se posmatrati i jučerašnji sastanak ambasadora članica Kvinte i političkog projekta Trojka. Jer i lideri Trojke su u vremenu formiranja aktuelne državne vlasti zagovarali etničko predstavljanje kao vrhunsko rješenje u priči o “legitimnom predstavljanju”.

A legitimno predstavljanje i priča o reformi izbornog zakona je ključ za otključavanje jedne etape ka konsocijacijskom modelu za Bosnu i Hercegovinu, odnosno preduslov za treću jedinicu na teritoriji BiH koja bi onda s Rs i ostatkom FBiH činila Bosnu i Hercegovinu.

Taj projekat sada i evidentno osmišljavaju Britanci, a izvode Amerikanci i dio Kvinte.

To je stari britanski zanat – kad ti ne mogu zabraniti da glasaš, naprave sistem u kojem tvoj glas nema smisla. Nekad su nam uveli embargo na oružje da se ne odbranimo, danas nam uvode embargo na demokratiju da se ne oslobodimo. A to je preduslov da postupno isparimo iz tjesnaca srpskog svijeta i hrvatske banovine.

Pogledajte operativne zaključke u predmetu “Kovačević”, jer persude još nema javno dostupne. Pravnici iz Londona i Zagreba izmišljaju “neiskorištene domaće pravne lijekove“, iako to nema nikakve veze sa tužbenim zahtjevom niti “prvostepenom” presudom iz avgusta 2023. Cilj? Formalno uništiti presudu i na njenom pepelu graditi „pravni temelj“ za trajnu konsocijaciju.

A Sarajevo? Još uvijek misli da je ovo „tehnička priča“, da se tamo negdje priča o „institucionalnom balansu“. Ne vidi da se piše ustav iz kojeg nema izlaza. Ne vidi da Hillsborough nije turistička priča nego škola za političko vezivanje ruku. Ne vidi da se priprema sistem u kojem će naši izbori biti jednako važni kao izbor boje tapeta u dvorcu gdje se o nama odlučuje.

Embargo na demokratiju je tih, nema zvuka aviona ni eksplozije granata. Samo jedan potpis u Belfastu, osmijeh ministra, fotografija u boji…

A iza svega toga piše kraj, samo kvazipolitikama koje nas vode se čini da je kraj početak i zato bi probosanska javnost morala dobrano pratiti stavove i poruke “naših” u vremenu sastanka kojeg organizuju Britanci.