Piše: Rasim Belko

Najnoviji Izvještaj Evropske komisije o Bosni i Hercegovini za 2025. godinu, posebno dio koji se tiče pravosuđa, stigao je kao hladna kafanska istina, bez šećera, bez šminke, bez diplomatskih uvijanja. Brisel jasno poručuje da ako BiH hoće da bude evropska, onda mora usvojiti zakone koji nisu evropski samo u naslovu, nego u suštini. Dakle, ne može se praviti Evropa ujutro, a navečer rušiti temelji i države i njenog evropskog puta.

Evropska komisija traži novi Zakon o VSTV-u, potpuno usklađen sa Mišljenjem Venecijanske komisije. A to mišljenje ima više od 50 ozbiljnih primjedbi na ono što je Ministarstvo pravde pokušalo progurati. Pedeset primjedbi! Kada ih prenesemo u amandmane, ispada da se ne radi o popravljanju sitnih rupica, nego o činjenici da je cijeli zakon promašen. Kao kada majstor dođe da „malo popravi krov“, pa vam kaže da vam je kuća “truhla” od temelja.

A kad zavirite u primjedbe Venecijanske komisije, sve vam bude jasno. Oni fino kažu: „Birajte ljude po stručnosti, a ne po krvnoj slici.“ Vlast odgovara: „Može, ali haj’ da prvo vidimo ko je naš.“

Evropsko vijeće još u decembru 2024. jasno je napisalo: „Poštujte presude Evropskog suda za ljudska prava i mišljenja Venecijanske komisije.“ Ako se to ne poštuje, a ne poštuje se, o kakvom evropskom putu pričamo?

Sve što ministar Davor Bunoza i ekipa iz Ministarstva pravde predlažu, Venecijanskoj komisiji je neprihvatljivo. Novi sastav VSTV-a, prekid mandata sadašnjem sazivu, mogućnost da se dio članova ponovo kandiduje po etničkom ključu… Rezultat? Ne zavisi više od kvaliteta rada, integriteta ili stručnosti, već od toga ko je čiji. To više nije reforma, to je legalizacija političkog rova iz kojeg bi se sudije i tužioci izvlačili direktno kablovima partijske poslušnosti i etničke pripadnosti. U prevodu pravosuđe BiH bi se serviralo na pladnju HDZ-u, SNSD-u i, hajmo reći iskreno, SDA-u. Tri naroda, tri trezora, jedno pravosuđe, po sistemu “ko više može da nosi“.

Daleko od razuma je i priča koja se u posljednje vrijeme nameće i veže za ove zakone o etničkoj proporcionalnosti, a sve to uz pozivanje na Ustav BiH.

Problem je samo što niko ne čita originalnu varijantu DMS, jedinu koju se prema tumačenju OHR-a, ima smatrati prihvatljivom. Sporenje različitih političkih zainteresovanih strana oko etničkog pariteta, proporcionalnosti i pozivanje pritom na Ustav BiH je besmisleno, a što je posljedica lošeg i neoficijelnog prevoda Ustava BiH.

U originalu člana IX/3 Ustava BiH piše ovako: “Officials appointed to positions in the institutions of Bosnia and Herzegovina shall be generally representative of the peoples of Bosnia and Herzegovina”, što bi u prevodu glasilo: “Zvaničnici imenovani na pozicije u institucijama Bosne i Hercegovine, općenito predstavljaju narode Bosne i Hercegovine”. Dakle, nema konstitutivnosti, nema pariteta, proporcionalnosti…

Ali to nije sve. Venecijanska komisija upozorava i na bizarne stvari – tijelo sa parnim brojem članova koje može biti blokirano, neprihvatljivu proceduru izbora, skraćivanje mandata bez osnova, … i tako redom, do čuvenih 50 primjedbi. Kada instituciji koja obilazi države širom svijeta i ocjenjuje zakone kažete: „Ne, mi ćemo ipak po svome“, onda više nemamo problem sa zakonom, nego sa zdravim političkim razumom.

Ni Zakon o Sudu BiH ne prolazi bolje. Venecijanska komisija u svom drugom mišljenju iz 2023. godine imala je preko 30 primjedbi. Najvažnija među njima: ne možete Sudu BiH oduzimati nadležnosti pozivajući se na mjesto počinjenja krivičnog djela. Sud BiH svoju snagu crpi iz štete nanesene državi, a ne iz geografije. Ovo nije priča o adresi Apelacionog suda, kako to neki pokušavaju predstaviti. Ovo je bitka za postojanje državnog sudstva. Ako mu oduzmete nadležnosti, dobijate državu sa sudom na papiru, ali bez tijelo koje može da priča, ali ne može da progoni korupciju i udare na ustavni poredak.

A sve se dodatno komplikuje činjenicom da nije jasno ni kako bi se popunjavao Apelacioni sud. Prema dosadašnjim prijedlozima predsjednik bi mogao sam, pravilnikom, bez roka, odlučiti o imenovanjima. U zemlji u kojoj se izborni proces već godinama doživljava kao kockarnica bez nadzora, nedostatak Apelacionog suda znači jedno – žalbe ne bi imale gdje da idu. To je recept za izborne rezultate bez kontrole i za vlast koja se dobija pritiskom, a potvrđuje šutnjom.

Zato Izvještaj Evropske komisije nije samo tehnički dokument. To je nešto između dijagnoze i upozorenja pred operaciju. Brisel jasno poručujue: uskladite zakone sa Venecijanskom komisijom da bi bili evropski. Jednostavno, precizno i bez prostora za šminkanje.

Ako se to ne dogodi, opet ćemo gledati politički marketing tipa „historijski evropski zakoni“, a u suštini najobičnije provođenje političkih želja Čovića i Dodika, uz asistenciju domaćih evropskih govornika koji omiljenu rečenicu završavaju sa „dok Brisel ne kaže drugačije“.

A opozicija? Ona se, po običaju, bavi sobom. Čini se da dio njih više računa na ulazak u neku narednu vlast nego na odbranu države u sadašnjem trenutku. Kao da se pitaju šta je važnije – pravosuđe ili novi mandat, država ili još jedan ministar, budućnost zemlje ili “malo da i mi (opet) probamo“.

Jedno je sigurno institucije su posljednja linija odbrane. Ako padnu, nećemo imati gdje da se žalimo. Ni u sudu, ni u historiji.