Kao mlađahni poletarac prvi put čuo od doajena zvorničkog novinarstva Kjašifa Smajlovića koji je dao život za profesiju. Ovo je šire i drama u tri čina

Piše: Sead Hambiralović

Pred UKC-om urađen je fotos psa. Više je razloga da se ne objavljuje i nema ljutnje na životinju- do ljudi je. Sto puta veća drama- grozno, groznije, najgroznije u više činova desilo za vrijeme oslobođenja/okupacije rodnog grada i dodatno kada se dobacilo na kraj svijeta pored Sjevernog mora. A to stanje duše trećeg mjeseca samo moglo “opisati” ovom bojom i prizorom na slici …

LAGANI “SPUST” NIZ ILINČICU

Nije se igrati sa gljivama u tuzlanskom kraju. Nisu moja iskustva neka, ali dovoljno da primijetim razlike sa onima u šumama prema Kuli, prekodrinskoj Boranji, norveškim i švedskim. Nigdje nisam vidio više “dvojnika”, pa kada je riječ i o “sunčanicama” i morao se konsultovati sa mještanima na Orašju iza Ilinčice. Ohladio kada sam doznao za tragični slučaj dvoje biologa, moguće eksperimetisali sa jednom sumnjivom vrstom vrganja i oboje podlegli! Pokazali kuću u tom tmurnom danu sa povremenom kišicom- nije mi se dalje ostajalo. Biće klizavo biciklom niz strmi put – polako ću.

Išlo je dobro do pred podnožje Ilinčice. Na zadnjoj krivini sasvim usporio kad točkovi proklizaše i svalim se na lijevu ruku. Bicikl po meni, ruksak sa laptopom sleti nekoliko metara dalje na asfalt posut motornim uljem. Prva misao ako neko auto naiđe zdrobiće ga, pa na mene. S desne strane svježi tragovi da je već možda prije sat- dva zakačena niska podzida. Nekako se pridigoh da uzmem ruksak i tek tad osjetio oštri bol u lijevoj podlaktici …

Nadao se da nije slomljena, stavicu obloge. Nije pomoglo, valjalo je ujutro u Hitnu potom pravac da se snimi na UKC-u. Pred glavnim ulazom zalaja crni pas i krenu prema meni. Imao nekog iskustva- mlađa kćerka je veterinar i nastavim ignorišući. Čuo sam iza leđa kako se približava i sve žešće laje. Zabrinut šta će rengen pokazati, nisam se obzirao i kada sam osjetio njegovo dahtanje, zastao je…

Obradovao snimak, nema loma. Dobro sam prošao! Nakon probdjevene noći naspavaću se, a bol minuti za nekoliko dana.

PAS SAČEKAO PRED ULAZOM

Glavno tek slijedi. Pred UKC-om opet onaj pas. Haman čekao da izravna- “ponižen” pred  publikom-  zadžabe onako zatrčao zamnom lajući. Imao je “pasji ponos” i odlučio kako slijedi- u sekundi- stušti se s lijeva i zgrabi lijevu potkoljenicu..!

U p-materinu..! Samo još i to trebalo! Ujed je bio bolan kao da je klještima stegnuto. U trenu popusti i kurvinjski pobježe. Zasukah farmerice- na dva mjesta ukaza se krv. Neki što su stajali pred kioskom brze hrane dotrčaše i posavjetovaše da odmah krenem na Ortopediju. Pa lijepo, neko od zaposlenih – biće da je česta pojava pred ulazom.

Ranu su odmah dezinfekovali, previli nogu i nanovo u Hitnu! Uz napomenu da naknadno donesen uputnicu ili poslaće račun na moju adresu…

U Hitnoj prepisaše dva lijeka i trabam primiti vakcinu protiv tetanusa. Odmah prvu, drugu naredni mjesec i zadnju za godinu dana. Nemaju?!, pacijent se mora snaći da kupi- sasvim sledi! Ako budem imao sreće naći u nekoj tz- apoteci, ili potražiti u susjednim gradovima…

Neispavan, šokiran, smoren i zadnje – novi hladan tuš- najgore: pas se mora naći i provjeriti da nije bijesan..!

Zgrožen tom informacijom nije vrijedilo istresati jed na bilo koga u ambulanti. Razum prevlada- haj prvo da obigram najbliže apoteke. Nema, nema, nema…Srećom, nakon sat nađem u jednoj, vratim da udare prvu dozu.

NOĆNA MORA

Cijelu noć morila pitanja da li će uspjeti naći psa? Trebalo bi da stalno ordinira pred UKC- om. Portir ga “pozna”- narednog dana napao je neku ženu koja ga mlatnula tašnom. Ima još jedan žuti koji napada aute, trči i laje za njima dok se ne zamori…

Upoznati su nadležni. Ujutro telefonski poziv da dodjem pred UKC i prepoznam. Odgovaralo je opisu i malo laknulo. Ipak sam sa strepnjom krenuo. Takvih crnih lutalica ima svuda…

Prepoznao sam- jeste. Kada me spazio, lagano, pa sve brže i brže krenu se udaljavati. Halo, heeej…!, viknuo sam za njim. Okrenu se i zastade neodlučan. Čučnuo sam i pružio ruku. Dvoumio se. Nakon što sam ga umilno još jednom dozvao polako će gegajući prema meni. Kad se sasvim približio sinu da ga snimim. Mirno, jednom rukom izvadio sam kameru i škljocnuo dva puta. Pas je nastavio… U najsmjelijoj varijanti pomilovao bih ga, ali ovo je bio zadnji atom logike- naglo sam se uspravio. Pas se okrenu i brže bolje poče izmicati..

Priđe zaposlenik komunalne službe Boris Divković. Mlađi je čovjek. Njegova mirnoća uljevala je povjerenje, trebao sam ovo i ono potpisati. Kratko obavijesti da će psa pratiti i da mogu da idem…Dok sam silazio od UKC-a “prazan” pitanja se rojila: Otkud mi to da psa pozovem? Šta će mi fotos? Ni slučajno objaviti- poduže je za objasniti…A šta ako ga ne uspije uhvatiti? Zgrozio od te mogućnosti  eventualno prenjeo bjesnilo…!

VAKCINA

U međuvremenu završni šok. Ako bude imao bjesnilo moraću primiti 4 doze vakcine. Jedna košta 8 hiljada maraka, ukupno 32 hiljade. Samo dva paketa planirana za godinu na nivou Kantona i koji mogu dopasti dva “sretna” osiguranika. To mi je sada bilo pod “b” i – slijedi najstašnije: spomenut je neko da je primio vakcinu protiv bjesnila i nikada se više nije oporavio. Slično kako su neki prošli nakon korone.

I dva oprečna mišljenja od struke- doktorica koja mi je naklonjena prijateljski o posljedicama, druga veli da u blizini nema lisica koje prenose bjesnilo… Hm, ljetos vidio dvije na Banji!

Ova informacija dotukla. Ne, ne bih uzeo vacinu! Kao što sam odbio i onu za koronu. U najvećem jeku osjetio simptome i nakon dva dana procijenio da je vrag odnijeo šalu- otiću se prijaviti. Pred ambulantom red u nedogled- u toj gužvi dobiću i drugih virusa, okrenem se i “nazaj” doma. Riješen Ne i Ne i – osjetio nesnosnu glad. Naumpala riblja čorba-  oh, što bi godila…! A poznato koliko se struka izblamirala. U jednom od tekstova spominjao zagrebačkog psihijatra Roberta Tore kako se “odredio” protiv vakcine i kakve je udružene napade dobijao od kolega. Nije više među živima, a u nekim odgledanim ranijim intervjuima njegovo lice je sve kazivalo šta je moglo dohakati…

Za dva dana haman od te majstorske čorbe odoše simptomi krone, ali ovo sa bjesnilom je nešto drugo. Raspamećen i sa strepnjom čekao poruku od Veterinrske stanice. Neki prijatelji savjetovli da svakako treba tužiti Grad..! Tek tad sam shvatio potpunu ozbiljnost situacije kao pride u svoj rastrzanosti, a na samom početku sa neizvjesnim raspletom…

Narednog jutra Boris javlja da dođem u Veterinarsku stanicu u Bukinju da ponovim prepoznavanje. Imao je posla i sa policijom. Neko dojavio kada ga je vidio s puškom. Pokušao je poznate metode hvatanja, a kada nije uspio psa je “uspavao”. Da, bio je taj koji me ugrizao.Trebam doći ponovno za pet dana i još ta pet- pratiće se… Sa strepnjom čekao da istekne tih prvih pet. Isteće i- dobih samo kratko: “U redu je, dođite još jednom… Laknu, ali ne valja se preuranjeno radovati. Novi termin je padao u nedelju, rade do 12.[SH1] 

Idiličan prizor ispred Veterinarske stanice u Bukinju. A tema složena i ozbiljna sa više aktera koji bi trebali biti zainteresovani da se uvede više reda u urbanoj sredini kada je riječ o kućnim ljubimcima i psima lutalicama.

 

NAPOKON OLAKŠANJE

Eh, ponovo biciklom zapucao u Bukinje. Isticao je rok kada se moraju skloniti bilbordi sa zadnjih izbora. Užurbano skidaju a nekada “visili” mjesecima. Okrenut je list, a ponešto je rečeno i u ovim kolumnama. Dok sam prilazio Veterinarskoj stanici, za razliku od prvog turobnog dolaska, potiho je rasla napetost i nada da je sve u redu.

Dežurni Ernes Karić dr.veterinarskih nauka brzo je donijeo potvrdu da pas nema bjesnilo. Hvala Nebesa! Svanu, razvedri. I, odjednom ova Veterinarska stanica prosvijetli, koja po izgledu nije ništa zaostajala od one u norveškom Bergenu gdje je moja Ida radila. I koji lijep pas kojeg u dvorište uvede Danica Arapović- Kovačević iz Ljubača. Malo se nećkala da je snimim sa ljubimcem Arturom. U trenu odlučih da u znak zahvalnosti za dobru vijest na fotosu bude i dežurni veterinar.

P.S.

U povratku, skrenuo sam trotoarom na južnu magistralu. Spazim povelikog psa koji je oslonjen na prednje noge pratio vozila. U stomaku  štrecnu nelagoda- valjalo je proći pored psa. Stanem, pogledam lijevo i desno- sačekam da još poneko auto promakne, pređem i nastavim drugom stranom trotoara…

·         Nastavak u naredni utorak

________________

Kolumne i objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje &GljivaMira; Reference osnivača projekta OVDJE Prenose portali: BHDINFODESK ili BIH DIJASPORA INFODESK, Bolja Tuzla; Regional.ba, Šeher Banjaluka u Švedskoj i Fb. stranice GljivaMira i Zvornik kroz sela, mahale i čaršiju; Kontakt: info.gljivamira@gmail.com & dabudebolje@gmail.com