Davno sa Zološkim vrtom i bazenima na Banji, Moluhama i Slavinovićima, a posebno Pasažu sa smiješnim luuutkom koji je neprestano klimao glavim u izlogu prodavnice igračaka…
Piše Sead Hambiralović
I pošteno oko TZ – ZV emocija i procenata 49:51- vjerujem da bi se i majka složila. Mada je Halida pred povratak u Ameriku rekla da sam na očevu stranu trebao dodati bar na sedamdeset.
… radnja gdje je ponovo prokucao znameniti zidni sat. Ušao u literaturu, proljetos u sastavu scenografije promocije obećavajuće inicijative prema Drini sa nariktanim kazaljkama 5 – 12, o čemu je dovoljno pisano. Evo ga ponovo kuca u tuzlanskom stanu našeg kolumniste. I koje simbolike: nazire se iza klatna, a desno intarzija Gjive Mira koju je Nedim Kadić davno poklonio u Švedskoj…
Z I D N I S A T : A golemo nasikirao zbog zidnog sata kada je stao. Koja greška, bezveznija nego prije desetak godina. Nisam znao: ni slučajno kazaljke pomjerati unazad! Radnjica sajdžije Nenada Nikića bila je do Marketa Zvorničanka. Imao je zlatne ruke, a dobro mu je išlo i oko rezbarija u drvetu – učas popravio sa nekoliko savjeta. Ovaj put, vrag navrati da na sedam okretaja ključem dodam još dva – nešto puće i sat stade!
U pi-materinu..! Slično u Bergenu kada sam na kompjuteru nešto pogrešno taknuo i ode skoro pola drame naručenog teksta. Nakon što sam došao sebi, po sjećanju valjalo je nanovo…
Nenadov sin Boris je nastavio. Sjeća se sata s pričom. Rado bi popravio, ali prešao na savremene- nema dijelova. Eto ti ga sad, a nisam mogao dati svakome da mi čarka oko srca. U Tuzli je bilo nekoliko mogućnosti. Iz više razloga odlučio povjeriti Elmiru Mujkanoviću, evo ga na linku: https://www.youtube.com/watch?v=AE5oElfXBoY , 124 godine tradicije i pozicija radnje od koje se spuštao sokačić u Hendek gdje je nekada bila kuća nene Zehre Kunosić. Sasvim malešanom, ako bih se upustio u avanturu da saaam odem do Pasaža, orjentir je bila prodavnica Adrija i Šarena džamija. A u maglama ostala drama kada sam se izgubio na Skveru. Zaplatila je tetka Amira (Buba), što me nije bolje čuvala… Od živih iz nekadašnje ulice Jusufa Jakubovića jedino još sretnem Dževada Begtašagića. Uvijek s vedrinom, a tek sestra Džana koja… o, tugo!, ode tako mlada…
S I D R A N : (…) – Hajte vi sad… – i okrenu se meni: – Nas dva ćemo onu našu priču…
Ostao je jedino Salih. Za svaki slučaj, ako šta ustreba.
– Vidi, prošlo je godina i godina, a da me ama baš niko nikad nije pozvao…
Klimnuo sam. Bilo je više povoda. I prije mnogih. Tražio sam riječi kako da počnem. Pomislio sam na one koji su se pitali i odlučivali. I sam s ponekima ratovao. Mogle su godine učiniti, pa se u Centrali i zaboravilo oko tog službenog puta, izblijedila arhiva, promijenila vremena, promijenili ljudi. Ali, čaršija je čaršija. Za svaki slučaj, uvijek ostane neko budan.
– U pravu si… – odgovario sam gotovo u ulozi krivca.
Bilo bi drukčije da sam sjedio na tim mjestima. Kada sam stasao, čemu spomenuti da sam imao takvu želju. I pozovem ga na svoju ruku. Bilo bi to u kinu; niski sto na podiju ispred platna, dva mikrofona, vaza sa cvijećem, dvije ćase vode (ili u njegovoj votka, ako želi), dvije bordo foteljice i nas dva pred punom salom. Jedino nisam bio siguran bi li razgovor išao prije ili poslije filma. Film su svi gledali, izdvojilo bi se nekoliko inserata – ovdje je glavna njegova priča! I gdje sam bio siguran u sebe. To oko vođenja, pitanja, da se navije gdje treba, pa kaže više i o tome službenom putu… (Iz romna Bijeli cvijet iznad puta, S.H.)
Nakon prvog susreta u Švedskoj sreli još jednom pred koronu. Ne dade sa Rezakom Hukanovićem da svrate u Tornfalkgatan 69 u Örebrou, gdje je bio majkin stan. Sjećala se bucmastog dječaka…Planirao nešto zgodno sa dvije kamere. Poslije Rezak zove, hoću li halaliti? U redu je… – prošle godine na Panonici halalio oko težeg. Šteta, šteta… Ubrzo ode majka, a zadnji put posustalog Avdu sreo u Sarajevu. Podvesti pod UzgredBudiRečeno. I ako se mogne. Zadnja sekvenca išla bi ovako: Stojimo ispred ploče Trg pobjednika Kanskog festivala, gdje nema njegovog imena (?!). Pošto smo otšutili svako svoje, spuštam ruku na scenaristino rame (slično Avdibegu u šetnji poslijeratnim Zvornikom u problematičnom kadru i velim: Hajmo, hajmo…op.a.) i sjedamo u auto koje kamera prati prema Gradskoj kapiji poviše Drine i gubi se u daljini…
VEDRINE PRETEKLE GORČINE: Hvala Elmiru, sat radi kao sat..! Na kafe-stolić u radnji sa dvije foteljice stavio gore pomenutu knjigu sa 524 strane. Ni hvala za ponešto, pa neka se pročita to i to. Pored ostalog, ovdje doznao šta znači IMT, a nakon promocije Gljive Mira u Kristalnoj dvorani iznenadio na Bešlagićevo šapnuto da me ne prevare…
Svaka čast Jamakosmanoviću i Latifagički 97. Dječije zastave učenika Tuzlanskog kantona na internacionalnom konkursu u Skandinaviji pokazaše se najbolje…! Ali, ali…- pljaf još od prvih dolazaka da pomognem i gradim – posebno nakon definitivnog povratka. Zaredale gorčine: od 96., druga skraja 97., 98, pa 2000, 2003… Najteže palo oko moje predstave u Narodnom pozorištu, onda dizajniranog proizvoda za živinički Konjuh sa međunarodnom nagradom i onog izgrađenog na Banji sa pokušajem da se izgladi..! A tek dvije zadnje…Poimence javno se zahvalio akterima poznatog slučaja na trotoaru sa znakom zabrane parkiranja: prvooptuženom, dvojici policajaca, opštinskom i kantonalnom sudiji; druga još dramatičnija – ohladio je li pas bio bijesan pred UKC-om? Onda oko odštete mogla nagodba- sa prijedlogom kako da Grad najjeftinije prođe i dvostrukom fajdom. Rutinski odbili..! Preostala tužba. Jedan upućeni veli pet godina naćekati odluku. Odustao, jer nisam se vratio u Bosnu da se ganjam po sudovima…
U rodnom gradu najbolniji spomenik na Kazanbašči, a oko političke strane drugdje se odlučuje. Može (i) razumjeti, ali NE baš majkina Tuzla! Mnogi su prolazili i gore! I ne bez razloga zamislio da od Skvera krene prvi kadar nesuđenog filma u ozračju tuzlanskih procesa sedamdesetih – rastegoše sve do današnjih dana.
P.S.
U očevom Zvorniku i majkinoj Tuzli slabo je vedrine, a tragedija u Domu penzionera zadnja opomena dokle se zaglibilo. S proljeća išla je moja mirovno-turistička, obrazovno- ekološka i zdravstvena inicijativa Drina je Drina, Panonika Panonika i 7 eksponata Gljive Mira – ni mukaet, šutnja i sa jedne o druge strane?!
Majka ode spočetka korone. U dramatičnim okolnostima je ispunjena posljednja želja i u limenom sanduku dovezena do svoga Abdulaha. U velikoj familiji nije baš blagonaklono primljena. Ostade upamćeno kako je otac riješio trzavice i ispade najbolja snaha! A nije bilo dileme oko njenog nišana na Kazanbašči. Postavljeno je krilo goluba sa ugraviranim očevim riječima: Naša ljubav je kao granit. Niti slučajan Bijeli Golub na balkonu najkomšijskije zvorničke ulice. I nisam iznenađen što Per Erik Andersson u Švedskoj prati moje kolumne. A ovo sasvim znakovito da je u subotu iz Amerike stiglo pismo sa prijedlozima kako dalje sa projektom Gljiva Mira i Muzejskom postavkom Bijeli Golub. Da sve zaokruži pridodati spontani prošlonedeljni susret sa dekanom Filozofskog fakulteta u Tuzli. Dva su razloga i razgovori nastaviće se ovih dana.
Preuzimanje dijela ili kompletnog teksta dozvoljeno je uz odobrenje autora / Službeni glasnik BiH broj 63/10 ZAKON O AUTORSKOM I SRODNIM PRAVIMA.
_____________________________________________
Kolumne i objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju Gljiva Mira – DaBudeBolje; Reference osnivača projekta OVDJE . Prenose portali: Bolja Tuzla, Regional i povremeno BHDINFODESK i ŠEHER BANJALUKA u Švedskoj; Fb stranice: BIH DIJASPORA INFODESK i Gljiva Mira; info.gljivamira@gmail.com & dabudebolje@gmail.com Tel:060 3389166
