Bosna i Hercegovina je neobično uređena zemlja, temeljem Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kojeg poznajemo pod nazivom Daytonski[2] mirovni sporazum. Sam taj sporazum ima svoj osnovni tekst od par stranica i 11 aneksa, koji su posvećeni različitim oblastima. Jedan od tih aneksa, onaj pod brojem 4, sadrži novi Ustav Bosne i Hercegovine, koji nije bio izraz demokratske volje građana Bosne i Hercegovine, već sastavni dio Općeg okvirnog mirovnog sporazuma. Ono što potrebno istaći, da je Daytonski mirovni sporazum ništa drugo nego međunarodni ugovor, sa statusom koji mu daje Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora, koja je za potpisivanje otvorena 1969.godine, sa stupanjem na snagu 1980.godine. Ono što jeste specifično u ovom međunarodnom ugovoru odnosi se na to da je njegov sastavni dio i sam ustav države Bosne i Hercegovine.
Pored toga, veoma je važno naglasiti da je cjelokupan Daytonski mirovni sporazum, a samim tim i Ustav Bosne i Hercegovine, kao njegov Aneks 4. pisan terminologijom anglo-saksonskog prava, što je izazovno za primjenu u prostoru kontinentalnog prava koji dominira u Europi, a samim tim i u Bosni i Hercegovini.
Pogledom na član 1. tog novog Ustava Bosne i Hercegovine, koji kaže: „Republika Bosna i Hercegovina, čije je zvanično ime od sada „Bosna i Hercegovina”, nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom modificiranom ovim Ustavom, i sa postojećim međunarodno priznatim granicama…” Ova odredba Ustava Bosne i Hercegovine, utvrđuje nastavak pravnog postojanja nekadašnje Republike Bosne i Hercegovine u njenim međunarodno priznatim granicama. Međutim, novi Ustav Bosne i Hercegovine nije utvrdio osnovni oblik državnog uređenja, pa bi se kao zaključak moglo izvesti da je, radi nastavka pravnog postojanja, preuzet oblik državnog uređenja Republike Bosne i Hercegovine, koja je bila unitarno uređena, te da zbog izmijenjene unutrašnje strukture ona sada ima veći stepen decentralizacije.
Osim toga, novim Ustavom Bosne i Hercegovine data je prednost etničkoj pripadnosti u odnosu na građansko predstavljanje, koje je temeljni izraz demokratije u svim zemljama Europske unije, ali isto tako i u zemljama članicama Vijeća Europe. U tom pogledu, prvi dio Ustava Bosne i Hercegovine kojim se uspostavljaju načela organizacije države, posebno u pogledu poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda, u suprotnosti je ili nije u skladu sa drugim dijelom ustava, kojim se daje prednost raspodjeli političke moći između etničkih zajednica koje se po Ustavu Bosne i Hercegovine nazivaju „konstituentni narodi”. Tu nastaje prvi dio problema, jer je više građana Bosne i Hercegovine uputilo svoje apelacije (tačan izraz je aplikacija) prema Europskom sudu za ljudska prava (ECHR), tvrdeći da su im uzurpirana ljudska prava jer nemaju pasivno biračko pravo ili pravo na kandidiranje za članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine i Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, jer ne pripadaju trima dominantnim etničkim zajednicama, odnosno ako čak i pripadaju, zbog njihovog mjesta prebivališta, oni nemaju pravo kandidature. Europski sud za ljudska prava donosi presude u njihovu korist u predmetima (kronološki): Sejdić-Finci[3], Zornić[4], Pilav[5], Šlaku[6] i Pudarić[7], utvrđujući postojanje diskriminacije po etničkoj i teritorijalnoj osnovi, te se Bosni i Hercegovini kao Visokoj ugovornoj strani u Vijeću Europe nalaže da izvrši promjenu svoga ustava, na način da se eliminiraju ovi elementi diskriminacije, te da se svakom građaninu Bosne i Hercegovine, bez obzira na etničku pripadnost omogući pravo na kandidiranje za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (stav 43. Suda iz presude „Zornić vs. Bosna i Hercegovina”). To naizgled, možda, čak izgleda lijepo zamišljeno, samo što Bosanska politička stvarnost to okrutno demantira.
Postoje razne političke elite u Bosni i Hercegovini, koje većinom dolaze iz krugova etno-nacionalističkih političkih stranaka, koji implementaciju ovih pet presuda, kojima se štiti pasivno biračko pravo ili pravo na kandidiranje za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, nastoje toliko relativizirati, da se nude rješenja u kojima bi se tim građanima i onima iz njihovih grupacija omogućilo kandidiranje, ali bi kroz vješto isplanirane etničke izborne jedinice njihov izbor zapravo postao nemoguć. U takvom nastojanju, jako je važna uloga međunarodne zajednice, koja bi morala prepoznati takve manipulativne namjere i spriječiti ih u začetku.
Tu onda dolazimo do najnovije presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu „Kovačević vs. Bosna i Hercegovina”[8] u kojoj je apelant tražio zaštitu aktivnog biračkog prava ili prava da glasa za sve kandidate za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. ECHR je presudio u korist aplikanta, navodeći da trenutni politički sistem koji preferira etničku pripadnost ugrožava demokratiju, te da bi Bosna i Hercegovina trebala preći sa sistema etničkog predstavljanja na sistem građanskog političkog predstavljanja. U tom smislu, prilikom korištenja aktivnog biračkog prava, bilo čija etnička pripadnost kao glasača ne može se i ne smije koristiti, jer se time direktno podriva demokratija. Ova presuda, izazvala je ponajveći odjek u domaćoj i inostranoj javnosti, jer bi se njenom primjenom morala promijeniti cjelokupna politička paradigma u Bosni i Hercegovini. Apelant Slaven Kovačević, veoma je jasno ukazao na potrebu da svi glasači moraju moći glasati za sve kandidate za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, kao kolektivnog šefa države, koji djeluje u ime i u korist svih stanovnika Bosne i Hercegovine. Pored toga, isto tako, jasno je ukazao da Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, kao gornji dom u zakonodavnom organu, nema nikakav izborni legitimitet, gdje se, čak, sa prostora entiteta Federacija Bosne i Hercegovine vrši neki vid dvostrukog sistema indirektnih izbora, što svakako nisu indirektni izbori, jer se kida veza sa direktnim izborima, odnosno sa voljom glasača.
Tako nešto, svakako ne odgovara etno-nacionalističkim političkim strankama, jer njima odgovara postojanje diskriminacije i ukidanje, odnosno, uzurpacija aktivnog biračkog prava u tolikoj mjeri da oni nude rješenje da etnički Bošnjaci mogu glasati samo za etničke Bošnjake, etnički Hrvati mogu glasati samo za etničke Hrvate i etnički Srbi samo etničke Srbe, dok svi ostali nemaju adekvatna biračka prava. Time se direktno podriva demokratija u Bosni i Hercegovine i stvara sistem etnokratije. Kada bi takav sistem bio primijenjen u drugim zemljama, na primjer u Sloveniji ili bilo kojoj drugoj europskoj državi, da li bi to onda značilo da legalno i legitimno izabran predsjednik države ne predstavlja one etničke zajednice kojima i sam ili sama ne pripada. Naravno da tako nešto nije demokratija i nije primjenjivo u demokratskim društvima.
U tom pogledu, presuda u predmetu „Kovačević vs. Bosna i Hercegovina” ima smisla, jer joj je očita namjera vraćanje demokratije u Bosnu i Hercegovinu, bez obzira na otpor koji dolazi iz etno-nacionalističkih krugova. Ako bismo ovo pitanje promatrali iz drugačijeg ugla, onda se stvar može i ovako postaviti.
Eventualno negativna odluka Velikog vijeća ECHR-a u predmetu „Kovačević vs. Bosna i Hercegovina” može stvoriti takvu sudsku i pravnu praksu koja će se koristiti u nizu zemalja poput Španjolske (Katalonija), Italije (Južni Tirol), Ujedinjenog Kraljevstva (svi dijelovi), Njemačke (dio s poljskom i turskom manjinom), Moldavije (dio s rumunjskom etničkom zajednicom), Francuska (Alzas i Lorain sa zajednicama njemačkog govornog područja), Belgija (tri etničke zajednice), Nizozemska (više od tri etničke zajednice), Švicarska (četiri jezičke zajednice), Crna Gora (nekoliko etničkih zajednica), Srbija (mađarska etničke zajednice), Hrvatska (talijanske etničke zajednice), Sjeverna Makedonija (bugarska i albanska etnička zajednica) i tako dalje. U svim tim zemljama, svaka pojedinačna etnička zajednica mogla bi tražiti etnički utemeljeno aktivno biračko pravo, što bi moglo stvoriti nove etnički utemeljene političke sisteme, u kojima bi etničke zajednice mogle mijenjati zakone, sa ciljem da bi eventualno pokrenule odvajanje od matične zemlje.
Korištenje pravne prakse iz eventualne negativne presude Velikog vijeća su predmetu „Kovačević vs. Bosna i Hercegovina” sigurno bi u velikom broju zemalja pokrenulo zahtjeve za promjenom izbornih zakona, a u konačnici i samih ustava, s ciljem pokretanja procesa razdvajanja, s krajnjim ishodom koji bi mogao utjecati na Europsku uniju, koja se ne bi mogla nositi s takvim scenarijem.
Prvi udar, očekivao bi se u Crnoj Gori, u kojoj postoje namjere da se na temelju nedavnog popisa stanovništva, otvori priča o uvođenju konstituentnosti, a u drugom koraku i etnički utemeljene vlasti, u kojoj bi etnički organizirano aktivno biračko pravo bilo korišteno za potpuno novu strukturu vlasti, koju ne bi tvorili rezultati izbora već raspodjela vlasti između etnički zajednica, kroz određeni sistem paritetnog učešća u vlasti. Nakon toga, dolazi finalni korak promjene samog ustava ili organiziranja referenduma u vezi vraćanja te države u okrilje Srbije i izlaska iz NATO saveza.
Da li su suci Europskog suda za ljudska prava (ECHR) svjesni ovakve prakse, koju bi eventualno mogli stvoriti svojom lošom odlukom, još uvijek je nepoznato, posebno ako u Velikom vijeću imate suce koje dolaze iz takvih zemalja, u kojima postoje separatističke tendencije, koje bi veoma izvjesno koristile praksu iz eventualno negativne odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu „Kovačević vs. Bosna i Hercegovina”.
Zaključno promatrano, očito da presuda u predmetu „Kovačević vs. Bosna i Hercegovina” nema samo značaj za Bosnu i Hercegovinu i vraćanje demokratije u zemlju, već ona ima mnogo širi opseg kojim se, zapravo, štiti demokratija u cjelokupnoj Europi. Njeno potvrđivanje, u korist apelanta Kovačevića, zasigurno bi potvrdilo praksu iz europskih demokratskih načela, te dalo Bosni i Hercegovini zadatak da se demokratski osvijesti i reorganizira po europskim standardima. To bi bilo jako korisno i za cjelokupnu regiju Zapadnog Balkana, koja nastoji da ide putem europskih i euroatlantskih integracija, u kojima je ostvarivanje temeljnih demokratskih principa jedan od osnovnih i neizbježnih uvjeta. Zato je odgovornost na Europskom sudu za ljudska prava takva, da on ovom presudom štiti cjelokupan demokratski poredak na europskom kontinentu ili ga, u suprotnom, može dovesti u latentnu opasnost.
O autoru:
Dr. Ernest Petrič je bivši sudac i predsjednik Ustavnog suda Republike Slovenije. Profesor je međunarodnog prava i međunarodnih odnosa na Fakultetu za društvene nauke u Ljubljani, na Europskom pravnom fakultetu u Novoj Gorici i Ljubljani i na Fakultetu za državne i europske studije u Kranju. Bivši ambasador u Indiji (i Nepalu), SAD (kao i u Meksiku i Brazilu) i Austriji. Bivši stalni predstavnik (u rangu ambasadora) pri UN (New York), OEBS (Beč), IAEA, UNIDO, UNODC (Kancelarija UN za droge i kriminal) i pri CTBTO (Beč). Bivši član i predsjednik ILC – Međunarodna pravna komisija (Komisija UN za međunarodno pravo). Bivši član i predsjednik Savjeta guvernera IAEA (Međunarodna agencija za atomsku energiju). Bivši član ANC – Advisory Committee on Nominations of Judges (Savjetodavni odbor za imenovanja sudaca Međunarodnog krivičnog suda u Haagu). Član Europske komisije za demokratiju kroz pravo pri Vijeću Evrope (Venecijanska komisija). Bivši viši savjetnik predsjednika Republike Slovenije. Podpredsjednik je Savjetodavnog odbora Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES). Član je Europske akademije nauka i umjetnosti (EASA).
Članak predstavlja stav autora in ne odražava nužno stav IFIMES-a.
Ljubljana, 18. novembar 2024
(C) IFIMES 2021
