Kako to, da jedan Slovenac, doduše predsjednik Evropskog suda za ljudska prava, koji se zove Marko Bošnjak (sa veoma upečatljivim prezimenom) odobrava takve namjere Christiana Schmidta tako ekspresno, u roku od manje od 24 sata?
Često smo slušali razne priče, različitih slovenskih dužnosnika, kako nam žele pomoći na EU putu, kako nude svoje eksperte u tom pogledu, kako stoje uz Bosnu i Hercegovinu u svim nastojanjima da se ona transformiše u demokratsku zemlju ili, čak, razne priče o ekonomskoj i svakoj drugoj saradnji.
To sve jako divno zvuči, posebno kada pogledamo sva ta ugledna imena koja su u superlativima govorila o Bosni i Hercegovini. Naravno, nismo zaboravili i one sitne šićardžije Slovence, koji su imali kućnu firmu sa dva zaposlena, a prijavljivali se na milionske tendere u Bosni i Hercegovini, koje su veoma rado i unosno prodavali nekim domaćim firmama ili ih uvlačili u posao kao podizvođače.
Posebno nismo zaboravili onaj čuveni Janšin non-paper o reorganizaciji Zapadnog Balkana, u kojem bismo mi, Bosanci i Hercegovci trebali ostati bez zemlje, jer se jedan desničarski Slovenac malo zaigrao geopolitikom. Zapravo, historija odnosa Slovenije prema Bosni i Hercegovini je različita, ne može se podvesti pod ono naše standardno „crno-bijelo“ jer i ljevičari i desničari, pa i oni iz političkog centra, imaju svoje različite zamisli prema Bosni i Hercegovini.
Ostaje samo pitanje, koliko je to sve u korist naše države Bosne i Hercegovine.
Onda se pojavi, taj čudni i ničim izazvan zahtjev Christiana Schmidta, u ulozi visokog predstavnika preko britanske advokatske kuće, da se uključi u predmet „Kovačević“ kao treća strana, kako bi on Evropskom sudu za ljudska prava lično objasnio da primjena Evropske konvencije o ljudskim pravima vodi ovu zemlju u neke nove sukobe, pa i mogući rat.
Po Schmidtovom, zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda inicira ratove, dok je zaštita mira jedino moguća kroz sistemsku diskriminaciju. Iako je takav stav visokog predstavnika ili možda, čak, fizičkog lica Christiana Schmidta da se pojavi pred Evropskim sudom za ljudska prava, izazvao cijelu lavinu otpora, kako domaćih, tako i velikog dijela međunarodnih aktera, dođosmo do ključnog pitanja.
Kako to, da jedan Slovenac, doduše predsjednik Evropskog suda za ljudska prava, koji se zove Marko Bošnjak (sa veoma upečatljivim prezimenom) odobrava takve namjere Christiana Schmidta tako ekspresno, u roku od manje od 24 sata?
Možda baš taj Slovenac, upravo iz te Slovenije koja nas uvjerava u svoje bezuslovno prijateljstvo i podršku, ima neku drugu, svoju ličnu agendu, temeljenu na Janšinom non-paperu, tako što će učiniti sve da zabrani demokratiju u Bosni Hercegovini, po svaku cijenu, pa makar ona značila stvaranje takve sudske prakse, koju željno očekuju razni separatistički pokreti širom Evrope, sa željom da se izdvoje iz svojih matičnih zemalja.
Da li je taj „prijatelj“ Slovenac, sa privremenim radom na mjestu predsjednika Evropskog suda za ljudska prava, svjestan posljedica svojih odluka i šta one mogu značiti, ne samo za Zapadni Balkan, već za cijelu Evropu, ostaje nam nepoznato.
Kako drugačije protumačiti da nakon što je portal istraga.ba objavila taj zahtjev Christiana Schmidta da mu se dozvoli učešće kao Treće strane u predmetu „Kovačević“ sa jasnim izrečenim ograničenjima, kao što je to da ne može ulaziti u meritum predmeta, to mu naš „prijatelj“ Slovenije na privremenom radu u Strazburu, olako dozvoli bez bilo kakve reakcije i, naravno, Schmidt uđe hladno u meritum predmeta iako mu je to naš „prijatelj“ Slovenac eksplicitno zabranio?
Kako, pored toga, tumačiti i shvatiti to „prijateljstvo“ Slovenije, kada njen sudija u Evropskom sudu za ljudska prava, trenutno na mjestu predsjednika, tako olako dozvoljava da mu se obraćaju takozvane agentice Vijeća ministara, iako im je u toku cjelokupnog postupka u predmetu „Kovačević“ davno istekao mandat i nisu imali nikakvo ovlaštenje za djelovanje prema Evropskom sudu za ljudska prava?
Možda je to izraz nekog prijateljstva koje mi još uvijek ne razumijemo, jer naš „prijatelj“ Slovenac na mjestu predsjednika Evropskog suda za ljudska prava, svašta nešto dozvoljava, a sve u korist susjedne Hrvatske (valjda je zaboravio slučaj Piranskog zaljeva), koja tako žarko želi da otme dio suvereniteta Bosne i Hercegovine, kroz tu sintagmu „legitimno političko predstavljanje konstitutivnih naroda“ koja ne postoji u niti jednoj zemlju članici Vijeća Evrope.
Na putu toj nemogućoj sintagmi, koja ne postoji nigdje u Evropi, stoji upravo presuda „Kovačević“ koja se izgleda ne sviđa našem „prijatelju“ Slovencu, pa svašta nešto dozvoljava dovodeći u pitanje ugled samog Evropskog suda za ljudska prava.
Teško je razumjeti i prihvatiti tu logiku „prijatelja“ Slovenca, Marka Bošnjaka, čije sada već vidno aktiviranje na obaranju presude „Kovačević“ jedva čekaju Plenković i Vučić zajedno.
Prvi da otme suverenitet Bosni i Hercegovini, a drugi da to isto uradi Crnoj Gori, a nije ni Sjeverna Makedonija daleko od tog scenarija. No, ostaje pitanje, šta će onda biti sa Katalonijom, Južnim Tirolom, Flandrijom, Škotskom i sličnim dijelovima drugih zemalja, u kojima separatistički pokreti jedva čekaju da se aktivno biračko pravo, kao neposredni izraz demokratije, malo etnički uredi po načelima „prijatelja“ Slovenca, Marka Bošnjaka, pa da iniciraju i ostvare svoje separatističke zamisli.
A mi, Bosanci i Hercegovci, trebamo se manuti tih raznih stereotipa da su nam baš svi prijatelji, kada rad ili aktivnost tih naših navodnih prijatelja po pitanju Bosne i Hercegovine, govori upravo suprotno. U pamet, Bosanci i Hercegovci.
U pamet i Slovenci kojima “srpski svet” već odavno nije stran, a sada pod utjecajem Plenkovića Boṣ̌njak napuṣ̌ta evropske vrijednosti. Uvijek se govorilo, i u vrijeme bivṣ̌e Jugoslavije da su Slovenci Evropljani, da li je to baṣ̌ tako?
