Analiza Novinske agencije Patria
Presuda Evropskog suda za ljudska prava iz Strazbura u predmetu „Kovačević protiv Bosne i Hercegovine“ koja je donesena tačno prije godinu dana, izazvala je niz reakcija u domaćoj i međunarodnoj javnosti, koje su u najvećoj mjeri bile pozitivne, osim naravno onih koje su dolazile iz etno-nacionalističkih krugova okupljenih u i oko HDZ-a i SNSD-a.
U toj presudi utvrđeno je da je povrijeđeno pravo aplikanta Slavena Kovačevića da koristeći aktivno biračko pravo bira sve članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine i da ima utjecaj na izbor delegata u Dom naroda Bosne i Hercegovine, koje trenutno nema, jer kao stanovnik entiteta Federacija Bosne i Hercegovine njegovo aktivno biračko pravo za Dom naroda prestaje glasanjem za zastupnike skupštine kantona u kojem živi. U svojoj tužbi, Kovačević nije koristio svoju etničku pripadnost, jer se etnička pripadnost u demokratskom svijetu ne može povezivati sa aktivnim biračkim pravom.
To sve izgleda sjajno i jako dobro za Bosnu i Hercegovinu, posebno ako se uzmu u obzir dijelovi presude koji su eksplicitno tražili odustajanje od modela ili principa etničkog političkog predstavljanja i prelazak na građansko političko predstavljanje u Bosni i Hercegovini, što je standard u svim zemljama Vijeća Evrope, a paralelno tome i u zemljama Evropske unije.
U tome nema ništa sporno, osim što je sporan odnos političke grupacije zvane „Trojka“ koja je učinila i čini „nadljudske“ napore da presudu „Kovačević“ na bilo koji način spriječi ili barem značajno ošteti. Kako drugačije protumačiti njihove namjere, nego kao nasušnu potrebu da radi zaštite vlastitih fotelja povlađuju HDZ-u gdje god stignu, pa čak čineći i nezakonite stvari. Očito je Trojkina mržnja prema Željki Komšiću i ljudima oko njega, mnogo veća od Trojkine ljubavi prema državi Bosni i Hercegovini, što je jedino racionalno objašnjenje svih njihovih postupaka.
Podsjetimo kako je u javnom prostoru bilo riječi kako je prethodnim agentima Vijeća ministara pred Evropskim sudom za ljudska prava mandat istekao polovinom 2021. godine, dakle prije nego je Kovačević uopće poslao svoju tužbu prema Strazburu i na šta je on više puta ukazivao, a da se niko od članova Trojke nije niti počešao na tu činjenicu. Budimo iskreni i recimo da je jedino ministar Zukan Helez reagovao prema Strazburu, kada se predsjedavajuća Vijeća ministara Borjana Krišto, samostalno i bez odluke Vijeća ministara upustila u neovlaštenu komunikaciju sa Evropskim sudom za ljudska prava.
Šta je problem? Ima tu više problema, ali oni svi imaju ishodište u nezakonitom postupanju Vijeća ministara u ovom slučaju, na način da je dozvoljeno agentima Vijeća ministara da vrše komunikaciju sa Strazburom iako im je istekao mandat, što je u najmanju ruku nezakonito i neovlašteno postupanje. Pozivanje na jednu presudu Suda Bosne i Hercegovine, kojom se za posebnu situaciju i jasno određena lica nalaže Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice, da izvrši prijavu tih lica, tadašnjih vršitelja dužnosti agenata kod nadležne poreske uprave, samo mala djeca mogu smatrati aktivnom legitimacijom za zastupanje države pred međunarodnim sudom, ali je to Trojki očito sasvim dovoljan iako pravno neutemeljen argument.
Da stvar bude još gora, jedna od tih agentica, Monika Mijić, uz pomoć Trojke biva četvrti put imenovana za vršiteljicu dužnosti agentice Vijeća ministara iako odgovarajući Zakon o upravi jasno uređuje da se za vršitelja dužnosti isto lice može imenovati maksimalno dva puta. Priča kako vršitelji dužnosti mogu ostati beskrajno dugo na poziciji vršitelja dužnosti jer može nastati neka nepopravljiva šteta (koja i kakva?) opet je priča za malu djecu jer vršitelji dužnosti nisu državni službenici u statusu rukovodilaca, na koje bi se eventualno ta odredba odnosila.
Radi se o ad-hoc imenovanim licima, na koja se odnosi stav Zakona o upravi o maksimalno dva ad-hoc imenovanja za vršitelja dužnosti. Pored toga, postoji opravdana sumnja da je Monika Mijić na dužnosti sekretara za posebnim zadatkom preko 10 godina, iako Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine jasno nalaže da je maksimalan period od 10 godina i niko ne može duže obavljati tu dužnost.
Odnosno, Mijićka je eventualno po dva osnova, nezakonito imenovano lice. Sve je ovo bilo razlog da državni zastupnik Zlatan Begić podnese krivičnu prijavu protiv Borjane Krišto predsjedavajuće Vijeća ministara, zatim resornog ministra Sevlida Hurtića kao predlagača tih nezakonitih imenovanja i drugih lica koja su u učestvovala u tom po Begiću nezakonitom imenovanju iz marta 2024. godine. Dakle, Monika Mijić se nezakonito imenuje po četvrti put za vršitelja dužnosti i niko iz Trojke ništa.
Tim najnovije imenovanim vršiteljima dužnosti agenata Vijeća ministara mandat je istekao u julu 2024. i Vijeće ministara, izvjesno radi krivične prijave Zlatana Begića nije imenovalo nove, jer bi Moniku Mijić morali po peti put imenovati zaredom što bi po Zakonu u krivičnom postupku bilo ponavljanje istog krivičnog djela, što se rješava nekom od mjera, na primjer pritvorom. I opet Trojka ništa.
Cijela njihova retorika, kako su „oni prije njih“ bili loši i koji su činili sve i svašta, pade im u vodu i na ovom primjeru, jer je veliko pitanje šta bi uradili „oni prije njih“ i da li bi dozvolili ovakvu salvu nezakonitih imenovanja.
Da stvar bude još interesantnija, Monika Mijić u narodu poznata kao „kandidat za sve“ bila je kandidat za sudiju Ustavnog suda BiH, pa za sudiju Ustavnog suda Federacije BiH, pa za različite pozicije u VSTV-u, pa za sudiju Evropskog suda za ljudska prava, za šta joj treba, naravno, podrška HDZ-a, a preko njih i podrška Trojke koju ima i pored njenog nezakonitog imenovanja za vršitelja dužnosti agentice.
Stvar je ovdje poprilično jasna. Trojka se stavila u službu HDZ-a, to sad već i vrapci na grani znaju, ali da su spremni toliko daleko ići, sigurno niti jedan od njihovih glasača nije nikad niti pomislio. Umjesto da podrže presudu „Kovačević“ kojom se od Bosne i Hercegovine pravi normalna i demokratska zemlja, po svim evropskim standardima, njihov odnos se može najbolje prikazati u rečenici Dragana Miokovića, nakon izbora Marina Vukoje u Ustavni sud BiH, nakon što je Venecijanska komisija jasno i nedvojbeno rekla šta je to praksa koja se mora slijediti po pitanju minimalnih kriterija, koje Marin Vukoja i u najluđim varijantama ne ispunjava. Mioković je za medije, nakon izbora Vukoje izjavio: „Izbor Marina Vukoje je odlično obavljen posao“ i time zapravo poslao poruku da je sve ono suprotno evropskim standardima u očima Trojke nije ništa drugo nego odlično obavljen posao. Na isti način se odnose i prema presudi „Kovačević“ čije će eventualno obaranje ti isti Trojkaši smatrati odlično obavljenim poslom, ali u korist HDZ-a, a protiv države Bosne i Hercegovine.
Da su htjeli, kao što nisu, Trojkaši su mogli kroz mehanizme u Vijeću ministara pomoći da presuda „Kovačević“ postane pravosnažna, kako bi se putem nje približavali evropskim standardima. Dovoljno je bilo samo jedno pismo prema Strazburu, recimo resornog ministra Sevlida Hurtića, odnosno čovjeka koji ne pripada sadašnjoj parlamentarnoj većini jer nema niti jednog zastupnika iz svoje stanke u državnom parlamentu, da bi uopće pripadao poziciji ili opoziciji.
Ovako su članovi Trojke umjesto evropskih standarda, izabrali HDZ-ove standarde, izvedene iz UZP-a i drugih pomagala, a nama će i dalje prodavati priču o „onima prije njih“. Gdje je u svemu tome država Bosna i Hercegovina, njih očito nije briga.
Oni više ne mogu prodavati ni priču da su neke pro-bosanske snage, jer svojim djelovanjem iz dana u dan pokazuju da to nisu. Zato je za sve nas koji vjerujemo u ovu državu, pobjeda Kovačevića nije ništa drugo nego pobjeda države Bosne i Hercegovine, zapravo pobjeda svih nas koji vjerujemo u ovu zemlju, dok su Trojkaši izgleda na potpuno drugoj strani. Na sreću ili nažalost, prosudite sami.
