Prvi krug osmih izbora za predsjednika Republike Hrvatske održan je 29.prosinca/decembra 2024.godine. Birača sa pravom glasovanja bilo je 3.762.224, a glasovali su na 6.755 biračkih mjesta u Hrvatskoj i inozemstvu. Izlaznost je iznosila 46,03%. Predsjednik Republike Hrvatske bira se na temelju općeg i jednakog biračkog prava, neposredno na izborima tajnim glasovanjem na mandat od pet godina. Teritorij Republike Hrvatske, uključujući biračka mjesta izvan granica države, čine jednu izbornu jedinicu.

Rezultati prvog kruga izbora za predsjednika Republike Hrvatske su: ● Zoran Milanović 49,09% (797.938), ● Dragan Primorac 19,35% (314.663) ● Marija Selak Raspudić 9,25% (150.435) ● Ivana Kekin 8,89% (144.533) ● Tomislav Jonjić 5,09% (82.787) ● Miro Bulj 3,82% (62.127) ● Branka Lozo 2,41% (39.321 ) i ● Niko Tokić Kartelo 0,88% (14.409).

U drugi krug izbora, koji će se održati 12.siječnja/januara plasirali su se: Zoran Milanović (Socijaldemokratska partija Hrvatske – SDP i partneri) i Dragan Primorac (Hrvatska demokratska zajednica – HDZ i partneri).

Predsjednički izbori predstavljaju završetak super izborne godine u kojoj su održani europski, parlamentarni i predsjednički izbori. Ujedno predsjednički izbori predstavljaju zadnje odmjeravanje političkih snaga i (re)pozicioniranje ključnih sudionika političke scene pred predstojeće lokalne izbore, koji će se održati 18.svibnja/maja 2025.godine.

Specifičnost predsjedničkih izbora u Hrvatskoj je odsustvo izborne kampanje, koja inače nije bila karakteristična za predsjedničke izbore. Aktualni predsjednik Hrvatske i predsjednički kandidat Zoran Milanović zauzeo je ignorirajući stav prema predsjedničkom kandidatu HDZ-a Draganu Primorcu, jer je uvjeren da je njegov stvarni protukandidat premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković. Zbog toga kampanjom ne dominira ozbiljni državnički diskurs nego je ona više zabavljačkog karaktera što potvrđuje tvrdnje da Hrvatska još uvijek nije zrela i stabilna demokracija, što nije primjereno za državu koja je članica EU, NATO, euro zone i schengenskog područja.

Val masovnog iseljavanja iz Hrvatske „odnio” je više mladih života nego Drugi svjetski i Domovinski rat zajedno. To je nastavak drugog egzodusa koji sustavno čini HDZ. Prvi je učinjen prema Srbima završnim ratnim djelovanjima, a drugi prema Hrvatima ekonomskim razlozima – devastiranjem gospodarstva i društvenog života.

Milanović inzistira na „ustavnom” domoljublju i borbi protiv kriminala i korupcije, dok Primorac promovira „lažno” domoljublje, koje je tradicionalna retorika HDZ-a. HDZ je nositelj lažnog domoljublja, koji je opustošio i iselio Hrvatsku i prouzročio brojne probleme od tajkunizacije, povlaštene uloge branitelja, Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj i unilateralnog uplitanja u susjedne države posebice Bosnu i Hercegovinu, samopozivajući se na ustavnu odredbu o skrbi za Hrvate, koji žive izvan Hrvatske. Taj koncept koincidira sa zloupotrebama članstva u EU, jer se članstvo u EU zloupotrebljava u interesu rješavanja bilateralnih pitanja, koje Hrvatska ima sa svojim susjedima, koji su kandidati za članstvo u EU. Pri tome je važno istaknuti i zlouporabu sredstava EU koje crpi Hrvatska i zbog toga se vode istrage Ureda europske tužiteljice (EPPO) pod vodstvom Laure Codruța Kövesi.

Milanović naglašava da je njegov izborni program ustav i poštivanje ustava te borba za pravednije društvo i smatra da su Andrej Plenković i HDZ „ukrali” institucije hrvatske države i da ne poštuju ustav.

Milanovića podržavaju stranke i pojedinci različite ideološke orijentacije, dok je kod Primorca primjetna odsutnost podrške HDZ-a i premijera Andreja Plenkovića. Primorac ostavlja dojam kao da ga je HDZ napustio i od njega se distancirao, jer njegov poraz na predsjedničkim izborima ne žele, da se percipira kao poraz HDZ-a i osobno premijera Plenkovića odnosno početak kraja Plenkovićeve ere.

Zoranu Milanoviću se spočitava, da je slabo vodio Vladu Republike Hrvatske u razdoblju 2011-2016.godine. Tijekom premijerskog mandata Milanović je nekoliko puta pokazao svoju bahatost, kako kod kuće, tako i na međunarodnoj sceni. Ništa blaža nije bila njegova retorika prema Srbiji niti o događanjima u Bosni i Hercegovini. Očekuje se da je Milanović postao politički zreliji i da će ispuniti neka svoja obećanja koja od njega očekuju progresivne snage u Hrvatskoj, regiji i Europi.

Najveća hipoteka Dragana Primorca je sudjelovanje u Vladi premijera Ive Sanadera (HDZ), čiji je ministar zdravlja bio Dragan Primorac. To je bila korumpirana Vlada u kojoj je čak sedam ministara uključujući premijera Sanadera optuženo za kaznena djela. Istodobno je to velika hipoteka i teret za Dragana Primorca u sadašnjoj izbornoj kampanji, jer je HDZ jedina politička stranka u Hrvatskoj kojoj je pravomoćno presuđeno za korupciju, a Ivo Sanader je pravomoćno osuđen za nekoliko kaznenih djela zatvorskom kaznom od početnih šest godina zatvora, što će nevjerojatnije biti objedinjeno u jedinstvenu kaznu zatvora od 10 godina. Primorcu se spočitava i vlasništvo privatnih medicinskih klinika i pripisuje mu se epitet tajkuna u hrvatskom zdravstvu. Primorac je potrošio čak četiri puta više novca od Milanovića u dosadašnjoj izbornoj kampanji.

Hrvatska vanjska politika prema regiji je prema mišljenju analitičara prevaziđena i izlazi iz okvira EU. Unutar EU radikalnim desničarskim krugovima odgovara ovakva politika Hrvatske, koja graniči sa  Zapadnim Balkanom. U desničarskim projekcijama upravo se Hrvatska vidi kao budući poligon odakle bi se sprovodile ne samo političke akcije. Dobrosusjedski odnosi su ključ budućnosti i napretka, jer objektivno Hrvatsku ne ugrožavaju ni Slovenija, ni Srbija, a pogotovo ne Bosna i Hercegovina i Crna Gora. Najveća opasnost za Hrvatsku je navedena destruktivna politika koju sama producira kao poligon za izvođenje potencijalnih akcija, ali i u istoj ravni i unutarnja gospodarska i sigurnosna situacija. Unutarnja hrvatska nestabilnost i kriza sa kojom se suočava su najvažniji čimbenici pogrešne vanjske politike, koja se oslanja na ruski novac i utjecaj.

Zbog ruskog uplitanja u regiju i u Hrvatsku, Hrvatska je došla u fokus američke politike, ali i NATO-a. Očekuje se, da će američki fokus vjerojatno biti jedini korektivni faktor do sada pogrešno vođenje hrvatske politike u regiji Zapadnog Balkana. Zbog toga izvješća hrvatskog sigurnosno-obavještajnog sektora treba uzimati sa dozom rezerve i opreza.

Ne postoje bitne razlike između kandidata kada je u pitanju regija. Podudarni stavovi i djelovanje prema Srbiji su karakteristika političkih angažmana oba kandidata, jer se prema hrvatskoj percepciji Srbija još uvijek tretira kao potencijalna opasnost i prijetnja i često se koristi za potrebe unutarnjopolitičke scene u Hrvatskoj. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu (ICTY) u svojih pet presuda presudio da se u Bosni i Hercegovini radilo o međunarodnom sukobu i označio je Hrvatsku kao agresora i presudio Udruženi zločinački pothvat (UZP), koji se pripisuje Hrvatskoj.

Nema nikakve suštinske razlike između Milanovića i Primorca kada je u pitanju Bosna i Hercegovina i obojica podupiru formiranje trećeg (hrvatskog) entiteta i tretiraju Federaciju BiH hrvatskom „provincijom“. Dok u vezi Bosne i Hercegovine Primorca slijedi politika HDZ-a, unutar SDP-a ne postoji većinska potpora prema podjeli Bosne i Hercegovine i politici koju zagovara Milanović prema Bosni i Hercegovini.

Hrvatska i dalje izmišlja opasnost od migranata i navodne islamizacije BiH, dok pokušava prikriti stvarnu opasnost od „mekog” ruskog utjecaja i veoma „tvrdih” milijardi eura koji se usisavaju u hrvatski financijski/gospodarski sustav. Detektirano je, da hrvatske sigurnosno-obavještajne agencije nisu dovoljno angažirane na praćenju ruskog utjecaja i tokova novca u Hrvatskoj. Hrvatski državni vrh održava čvrste odnose sa Rusima i Miloradom Dodikom, prema kojemu gaje zaštitnički odnos i ustrajno ga štite od uvođenja sankcija EU.

Hrvatska je Crnoj Gori blokirala proces pregovora sa EU i proglasila pojedine njene čelnike personama non grata zbog donošenja rezolucije o Jasenovcu, nekadašnjem koncentracionom logoru za Židove, Srbe, Rome i antifašiste u okviru tadašnje nezavisne države Hrvatske (NDH).

Analitičari smatraju, da je potrebno da Hrvatska rekonceptualizira svoju politiku u regiji Zapadnog Balkana, posebice prema Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori, jer dosadašnja politika stvara otpor i negativno utječe na regionalne odnose i na proces europskih integracija stvarajući stalne frustracije čega postaju svjesni u Bruxellesu odnosno EU.

Njemačka uplaćuje najviše novca u proračun EU, dok ovisno od načina računanja najviše novca dobivaju Hrvatska i Poljska. Njemačka u proračun EU uplaćuje preko 20 milijardi eura više nego što je iz nje dobiva, Francuska preko 10 milijardi eura. Ukupno deset zemalja, članica EU, više uplaćuje u zajednički proračun EU nego što iz njega povlači sredstava, dok 17 država više dobiva nego što uplaćuje.

Uplate pojedinih država članica u proračun EU temelje na broju stanovnika i snazi njenog gospodarstva. Ukoliko se izvrši uvid koliki udjel svojega ukupnog bruto nacionalnog dohotka (BND) pojedine zemlje uplaćuju, Njemačka je na uvjerljivom prvom mjestu s 0,58% BND-a. Prema tom kriteriju najveći neto dobitnik je Hrvatska, koja od EU-a dobiva čak 3,08% novca od ukupne visine svojega BND-a što godišnje iznosi preko pet milijardi eura i slikovit je pokazatelj, da Hrvatska još uvijek u značajnoj mjeri živi na račun novca EU i njenih poreznih obveznika.

Europska komisija je 2019.godine prestala objavljivati statistiku o primateljima novca i platišama, jer je to dovodilo do redovitih diskusija i brojke do kojih se došlo istraživanjima se uglavnom razlikuju od službenih izvješća EU što je pokazatelj netransparentnosti i sustavnog prikrivanja trošenje novca poreznih obveznika EU i tomu se istraživanju treba posvetiti produbljenije i detaljnije. Kada je u pitanju trošenje novca poreznih obveznika EU ne smije postojati sustavno prikrivanje trošenja novca odnosno tzv.  „europske tajne” od strane Europske komisije.

Izborna kampanja protječe u znaku uvreda, optužbi, dezinformacija i bez sučeljavanja kandidata te osobnih napada bez jasno artikuliranih političkih sadržaja. Održano je samo jedno televizijsko sučeljavanje kandidata uz odsutnost programskog sučeljavanja. Kandidati nisu u dovoljnoj mjeri aktualizirali pitanja vanjske politike i nacionalne sigurnosti, iako su vanjska politika i sigurnosno-obavještajni i obrambeni sektor važan dio ovlasti predsjednika države. U javnosti se stvara dojam, kao da Milanović i Primorac kandidiraju na funkciju župana neke od 2o hrvatskih županija, a ne predsjednika države.

Analitičari smatraju, da će u drugom krugu predsjedničkih izbora u Republici Hrvatskoj uvjerljivu pobjedu ostvariti aktuelni predsjednik države Zoran Milanović iako uglavnom nije sudjelovao u izbornoj kampanji i da njegov reizbor neće rasteretiti hipoteku kompleksnih i teških unutarnjih odnosa u Hrvatskoj posebice u državnom vrhu. Milanović mora ustrajavati na ustavnom domoljublju odnosno vraćanju „ukradenih” institucija hrvatske države od strane HDZ-a, jer svako drugo ponašanje i djelovanje vodi Hrvatsku u „latino-amerikanizaciju” države sa nesagledivim posljedicama umjesto stvaranja moderne i prosperitetne države koja će temeljiti na vladavini prava i građanskim slobodama i pravima.

Ljubljana/Bruxelles/Zagreb, 8. siječanj/januar 2025

Fusnota:
(C) IFIMES 2021