Prokletstvo i osveta geografije

Usprkos višestrukim definicijama geografije, nailazimo da prokletstvo geografije u međunarodnim odnosima donosi probleme, koji ograničavaju razvoj nekih zemalja, zbog geografskog položaja državnog teritorija ili prirodnih resursa, a to može predstavljati sigurnosnu prijetnju državi od vanjskih i unutrašnjih neprijatelja. Neke države u okruženju ili neke supersile vode opasnu politiku, da bi ostvarile svoje interese, zaobilazeći međunarodne norme i interese drugih, naspram onih, koje u takvom delikatnom okruženju vrlo teško uspijevaju očuvati nezavisnost i suverenitet te razvijati svoju državu. Aktualni primjeri prokletstva geografije u današnjem svijetu su tursko-grčki pomorski granični spor, spor Turske i Cipra oko eksploatacije nafte i plina u Istočnom Mediteranu, položaj Libana između dvije zaraćene države, Sirije i Izraela.

Postoje i prokletstva geografije sa rijekama, gdje moć uvijek pripada uzvodnoj zemlji. Projekat Etiopske renesansne brane i dalje postavlja sigurnosno pitanje, koje je od vitalnog značaja za nacionalnu sigurnost Egipta. Bjelorusija se nalazi između  Rusije i  Ukrajine gdje se vodi rat te tri države, EU i NATO pakta. Bjelorusija je indirektno povezana sa strateškom ruskom enklavom Kaliningrad. Prokletstvo Bjeloruske geografije nosi složene, različite i konfliktne dimenzije, koje utječu na razvoj države koja je sankcionirana sa strane Zapada, zato što želi razvijati dobre odnose i sa Zapadom i sa Istokom.

Bjelorusija je kontinentalna država (bez izlaza na more) uglavnom ravničarska zemlja bez prirodnih granica, zauzima površinu od 207.600 kvadratnih kilometara, odnosno nešto manje od Velike Britanije. Ukupna dužina njenih granica je 3.306 km, sa Latvijom 171 km, Litvom 680 km, Poljskom 605 km, Rusijom 959 km te Ukrajinom 891 km. Oko jedne petine teritorija uglavnom u jugoistočnim oblastima i dalje trpi posljedice radioaktivnog raspada, zbog nuklearne havarije koja se dogodila u nuklearnoj elektrani Černobil, u Ukrajini 1986.godine. Tokom Drugog svjetskog rata, vojne operacije opustošile su Bjelorusiju, koja je izgubila oko četvrtine stanovništva i polovinu ekonomskih resursa. To je dodatan razlog zašto je Bjelorusija vrlo osjetljiva i protivi se rješavanju konflikata vojnim putem.

Najbliža morska luka Bjelorusiji je Luka Klaipėda u Litvi i udaljena je od Minska oko 560 km. To je jedna od rijetkih luka, koja ne smrzava u sjevernoj Europi i druga najveća luka EU po pretovaru na Baltiku. Bjelorusiji je otežan pristup toj luci zbog uvedenih sankcija sa strane EU. Plan izgradnje multifunkcionalnog pretovarnog kompleksa Bjelorusije na zapadnoj obali ruskog Kolskog zaliva ima ogroman sinergijski efekt na privredu Bjelorusije. Nova lučka infrastruktura biće udaljena od Minska oko 1700 km. „Tamo ćemo imati luku za dvije godine. Ukrcat ćemo naš teret tamo u našoj luci“, rekao je bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukashenko u februaru 2022.godine[2].

Kaliningradska oblast nekada je bila geografski susjedna Sovjetskom Savezu, ali nakon što su Baltičke republike (Estonija, Letonija, Litva) proglasile samostalnost poslije raspada Sovjetskog saveza 1991.godine, Kaliningrad se geografski odvojio od ostatka Rusije i više nema zajedničke granice sa matičnom državom.

Kaliningrad je danas strateška ruska enklava, koji se nalazi na krajnjem zapadu zemlje. Na jugu graniči s Poljskom, na sjeveru i istoku s Litvanijom, a na zapadu je odvojen od Bjelorusije kopnenim koridorom Suwałki. Dužina ovog strateškog koridora je oko 100 km. Tako da jedini kopneni put iz Rusije do svoje enklave ide preko Bjelorusije.

Strateški položaj  ove ruske enklave povećava činjenica, da je ona po udaljenosti bliža glavnim gradovima nekih zapadnoevropskih zemalja nego Rusiji. Varšava, Berlin i Kijev su bliži Kaliningradu nego Moskva, što ih, iz vojne perspektive, čini naprednom vojnom bazom Rusije u zapadnoj Evropi.

Bjelorusija je strateško važna za Rusiju iz navedenih razloga, a na međunarodnoj sceni dobija negativan imidž upravo zbog svojih neminovnih odnosa sa Ruskom Federacijom. Većina sankcija Zapada nametnutih Bjelorusiji posebno nakon ruske intervencije u Ukrajini je samo zbog političke i ekonomske povezanosti obje države.

Gledajući krvavi rat u Ukrajini, gdje Rusija i Ukrajina nisu izabrali diplomatiju i pregovore, kako izbjegli  krvavi rat, koji je koštao na desetine hiljada života i stotine milijardi dolara štete, onda se vidi mudrosti Bjeloruskog vodstva, da Bjelorusija  ne doživi istu sudbinu kao Ukrajina. Čuvali su mir u najtežim momentima, izložili sebe mnogima zapadnim sankcijama pa čak izazvali i neke kontra mjere Rusije. Bez obzira na sve oni su 2014-2015 aktivno posredovali i bili domaćin sukobljenim strana u postizanju Minskih sporazuma (Minski protokol, Minsk I, Minsk II)[3] .

Bez obzira na sve sankcije i pokušaje kočenja njenog razvoja, Bjelorusija je uspjela ostvariti izvanredne ekonomske rezultate. Prema bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (WIIW), usprkos svom nekonvencionalnom pristupu post-sovjetskoj ekonomskoj tranziciji, Bjeloruska ekonomija je generalno imala dobre rezultate u poređenju sa nekim državama iz istočne Evrope, sa znatno višim bruto domaćim proizvodom (BDP) po glavi stanovnika po paritetu kupovne moći (PPP) u 2022.godini 14.520 €, Ukrajina (9.030 €) i Moldavija (9.860 €). Bjelorusija je dio Istočnog partnerstva EU (EaP)[4] zajedno sa Ukrajinom, Moldavijom, Gruzijom, Azerbajdžanom i Armenijom.

Bjelorusija je od 1996. do 2010.godina imala 15 godina neprekidnog ekonomskog rasta po prosječnoj godišnjoj stopi od skoro 7%, čak je izbjegla pad BDP-a u 2009.godini usprkos svjetskoj recesiji. Po svemu sudeći, u 2023.godini bjeloruska ekonomija je imala znatno bolje rezultate nego što je očekivala većina analitičara, BDP je porastao za 2% u odnosu na prethodnu godinu u prvoj polovini 2023., a oporavak nastavlja da se ubrzava. Očekuje se da će rast BDP-a za cijelu godinu dostići 3% ili čak i više. Iako ovi rezultati predstavljaju oporavak od veoma niske osnove uzrokovane efektima sankcija u 2022.godini, učinak u 2023. godini ukazuje na značajan stepen prilagođavanja novom neprijateljskom ekonomskom okruženju te mnogobrojne sankcije.

Na sjednici predstavničkog doma bjeloruskog parlamenta donesena je odluka o održavanju predsjedničkih izbora 26.januara 2025.godine. Posljednji predsjednički izbori u Bjelorusiji održani su 9.avgusta 2020.godine. Aktuelni predsjednik Alexandar Lukashenko osvojio je 80,1% glasova a njegova protukandidatkinja Svetlana Tihanovska osvojila je 10,12%, nakon čega je napustila Bjelorusiju.

Početkom novembra 2024.godine Centralna izborna komisija Bjelorusije registrirala je sedam inicijativnih grupa za prikupljanje potpisa podrške nominaciji predsjedničkih kandidata. Podnošenje dokumentacije za registraciju kandidata završeno je 1.novembra. Također istog dana, pored sadašnjeg lidera zemlje Aleksandra Lukashenka, izborna komisija je odobrila slijedeće nominacije: lider Bjeloruske liberalno-demokratske partije Oleg Gaidukevich, predsjednik Republikanske partije rada i pravde Alexander Khizhnyak, šefica Odjeljenja za pitanja mladih izvršnog komiteta grada Minska Olga Sustanova, nezavisna kandidatkinja Anna Kanopatskaya, koja je već učestvovala na predsjedničkim izborima 2020., predsjednik republikanskog vijeća Bjeloruskog saveza oficira Sergei Bobrikov i lider Komunističke partije Bjelorusije Sergej Syrankov.

Prikupljanje potpisa podrške birača kandidatima počelo je 7. novembra i trajat će do 6. decembra 2024. Nakon toga u narednih deset dana nadležni će provjeriti valjanost potpisa. Konačna registracija predsjedničkih kandidata održat će se od 22. do 31.decembra 2024.godine. Za registraciju kao predsjedničkog kandidata potrebno je prikupiti najmanje 100 hiljada potpisa.

Aleksandar Lukashenko, koji je predsjednik države od 1994.godine i nije imao ozbiljnog protivnika u prethodnih pet izbornih ciklusa 1994, 2001, 2006, 2010, 2015 te spornih izbora 2020.

Na izborima 2020.godine Lukashenko se suočio sa većim protivljenjem javnosti, zbog njegovog  postupanja u vrijeme  pandemije koronavirusa, negirajući da je ozbiljna prijetnja.

Njegovo predsjedništvo je kontroverzno sa gledišta zapada, zbog nedostatka političkih sloboda. Njegovi kritičari opisivali su ga kao autoritarnog, a njegovi pristaše vjeruju da je njegova politika spriječila zemlju od najgorih učinaka tranzicije na kapitalizam u post-sovjetskom periodu.

U svom prvom mandatu poduzeo je brze mjere za stabilizaciju privrede. Udvostručio je minimalnu plaću, kontrolirao cijene i poništio nekoliko gospodarskih reformi, koje su bile poduzete. Mandat je bio u potpunosti posvećen ispunjavanju glavnog obećanja, koje je dao biračima a to je izvući zemlju iz ponora. Suočio se s teškom situacijom da oživi komunističko gospodarstvo u zemlji sa oko 10 miliona stanovnika. Bjelorusija se u potpunosti oslanjala na plin i struju uvezenu iz Rusije i plaćanje po povlaštenim cijenama. Nedostatak financijskih sredstava za plaćanje ruskog uvoza čini gospodarsku saradnju s Rusijom još potrebnijom za Bjelorusiju.

Međutim, ovaj period nije prošao bez unutrašnjih kriza sa opozicijom, koja ga je optužila za kršenje ustava, a posredovanje Rusije u to vrijeme nije uspjelo da približi stavove predsednika i parlamenta, što je uzrokovalo da je  Lukashenko donio odluku da održati referendum o ustavu koji bi mu omogućio da raspusti parlament, što je i učinio nakon što ga je podržala velika većina birača.

Za drugi mandat je ponovo izabran nakon što je dobio 75,6% glasova. Glavni prioritet drugog predsjedničkog mandata bio je razvoj države na bazi ubrzanog društvenog i ekonomskog razvoja zemlje. Kao rezultat toga, Bjelorusija je bila prva zemlja na post sovjetskom prostoru,  koja je prevladala ekonomsku devastaciju.

Na sljedećim izborima 2006.godine Lukashenko je izabran za treći mandat nakon što je dobio podršku 83% birača. Tokom pet godina fokusirao se na ekonomski razvoj sa ciljem poboljšanja kvaliteta života ljudi i borbu protiv birokratije, što je doprinijelo formiranju Bjelorusije u cjelini kao društveno razvijenije zemlje.

Uz blagi pad procenta pristalica, Lukashenko je na izborima 2010. ostvario uvjerljivu pobjedu sa 79,6% glasova. U tom periodu modernizacija i široke upotrebe tehničke opreme doveli su do prevazilaženja posljedica globalnih ekonomskih kriza, praćenih pokretanjem projekata euroazijskih integracija te snažnim ulaskom na liniju regionalnih kriza.

Lukashenko je ponovo izabran za predsjednika zemlje 2015.godine sa 83,5% glasova, a njegov plan za novu fazu bio je da se fokusira na prelazak na razvoj, digitalizacija ekonomije, nuklearna energije, te implementacija velikih investicionih projekata u raznim oblastima.

To je omogućilo Lukashenku, da ponovo pobijedi na izborima 2020.godine sa 80,1% glasova, ali se zauzvrat suočio s najvećim političkim izazovom. Rezultati izbora naišli su na masovne demonstracije u nekoliko regiona zemlje, koje su dobile podršku zapadnih zemalja. Od tada EU ne priznaje Lukashenka kao legitimnog predsjednika.

Nezavisni analitičari smatraju da je aktuelni predsjednik Bjelorusije, tokom svoje vladavine postigao  nekoliko dostignuća, od kojih su najznačajniji:

U zvaničnom dokumentu vanjskopolitičkog resora EU stoji: „Takozvana inauguracija” 23. septembra 2020.godine i novi mandat, koji je izvijestio Aleksandar Lukashenko, nema demokratski legitimitet navodi se da je ova „inauguracija” u direktnoj suprotnosti sa voljom širokih krugova bjeloruske javnosti, koja je izražena kroz velike i neviđene mirne proteste i da „služi samo dodatnom zaoštravanju političke krize u Bjelorusiji“. Posljednji predsjednički izbori, održani 9.avgusta 2020.godine, „nisu bili ni slobodni ni pošteni, a EU ne priznaje njihove falsifikovane rezultate“, navodi se u zvaničnom saopštenju Brisela[5].

U istoj takvoj situaciji na drugom kontinentu u Egiptu, gdje je sadašnji predsjednik general Abdel Fattah el-Sisi došao na vlast vojnim pučem 2013.godine svrgavajući demokratski izabranog predsjednika Mohameda Morsia gdje su mu sudili i dočekao je smrt u sudnici, EU je zauzela drugačiji stav. Egipatska policija pod komandom tadašnjeg ministra odbrane Abdela Fataha el-Sisija 14.avgusta 2013.godine upotrijebila je smrtonosnu silu da rastjera dva kampa demonstranata u Kairu. Prema izvještaju Human Rights Watch (HRW) ubijeno je oko 1000 demonstranata[6]. Promatrači ga opisuju kao autoritarnu vladavinu, a neki elementi njegove vladavine su opisani kao još okrutniji od one prethodnog autoritarnog vođe predsjednika Hosni Mubaraka 1981-2011.

EU nikada nije osudila događanje u Egiptu i iz različitih razloga nudila je vladi u Kairu izdašne financijske pomoći. EU i Egipat potpisali su 29.juna 2024.godine sporazum prema kojem će EU uložiti do milijardu eura u Egipat, kao dio strateškog partnerstva. Ovo finansiranje je prva rata većeg paketa vrijednog 7,4 milijarde eura, najavila je predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen prilikom posjete Kairu i potpisivanje više od 20 novih ugovora i memoranduma o razumijevanju vrijednih više od 40 milijardi eura[7] .

Vanjska politika administracije Donalda Trumpa fokusira se na principu „Amerika na prvom mjestu” u trgovini i diplomatiji u kojem „stari neprijatelji postaju prijatelji”. Trump je u svom inauguracijskom obraćanju 2017.godine rekao da tokom njegovog predsjedništva „Sjedinjene Države neće nastojati nikome nametnuti svoj način života, već će umjesto toga dozvoliti da taj način zablista. Blistat ćemo pred svima koji nas prate.” Također je naveo da će njegova administracija „tražiti prijateljstvo i dobru vjeru sa narodima svijeta”, te da vjeruje „u pravo svih nacija da svoje interese stave na prvo mjesto“[8] .

Reakcija predsjednika Trumpa na sporne izbore u Bjelorusiji 2020.godine bila je realistička. Američki predsjednik Donald Trump rekao je, da će razgovarati s Rusijom „u odgovarajuće vrijeme” u vezi s protestima protiv Lukashenka  U izjavi za medije u Bijeloj kući rekao: Bjeloruski protesti su izgledali mirni, napominjući, da je bjeloruska historija s demokratijom još kratka. Deset dana nakon izbora, za koje su demonstranti rekli da su „namješteni“. Trump je rekao: „Volim da vidim demokratiju, ali izgleda da tamo u Bjelorusiji nema mnogo demokratije.[9]” Trump je pozivao evropske lidere da se uključe u dijalog o Bjelorusiji.

Nedavna pobjeda Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima mogla bi dovesti do određenih pomaka u odnosima SAD-a i Bjelorusije. Međutim, na osnovu prethodnog iskustva i trenutnog geopolitičkog pejzaža, dramatičan pomak je malo vjerojatan bar dok se ne normaliziraju odnosi SAD i Ruske federacije. U očima SAD-a, Bjelorusija će vjerojatno ostati saveznik Rusije i dio njene sfere utjecaja. Umjesto da se fokusiraju na prekidanje veze Minsk-Moskva, kao za vrijeme Trumpovog prethodnog mandata, napori bi sada mogli biti usmjereni na obuzdavanje ruskog i kineskog utjecaja u regiji putem komunikacije sa Minskom.

Aleksandar Lukashenko je podržao Trumpa u izbornoj borbi za Bijelu kuću protiv Kamale Harris, nadajući se poboljšanju bilateralnih odnosa nakon promjene u Bijeloj kući. Brzo je čestitao Trumpu na pobjedi, nazivajući ga „elektranom” i „buldožerom” i obećao , da će ga nominirati za Nobelovu nagradu za mir ako bude mogao okončati sukob Rusije i Ukrajine. Nastavljajući hvale reizabranom američkom predsjedniku, Lukashenko je izrazio nadu, da Trump neće podržati bjeloruske demokratske snage za razliku od Kamale Harris i da će okončati rat u Ukrajini.

Lukashenkovo iskustvo sa prethodnom Trumpovom administracijom bilo je relativno pozitivno. To je uključivalo posjete Minsku savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona[10] 29.avgusta 2019.godine i državnog sekretara Mikea Pompea[11] 1.februara 2020.godine. Činilo se da je njihov primarni cilj bio vidjeti stvarnu nezavisnost Minska i strateške autonomije od Rusije, kao i uvjeravanje Bjelorusije da smanji svoje odnose s Kinom.

U svojoj popularnoj knjizi, “Osveta geografije… Šta nam karte govore o nadolazećim sukobima i ratu protiv sudbine”[12] američki pisac Robert D. Kaplan nam govori o efektima geografije i kako ona može stvoriti prosperitetni život kada nema sukoba, a prijetnje fatalističkih susjeda nestaju, ili obrnuto, što znači kako i one mogu postati pošast u glavama naroda, od kojih su neki stoljećima patili od duboko ukorijenjenih neprijateljstava zemalja i naroda, koji borave na njihovim granicama i tako su neprijateljski raspoloženi.

Postavlja se pitanja: Ima li geografija prokletstvo, koja je postala okov za ljude i države kroz historiju? Odgovor nas neminovno navodi da se duboko i dugo zagledamo u ono što se zove „prokletstvo geografije” kada geografija predstavlja prijetnje nekim državama, što ih dovodi u stalno konfliktno (vojno/diplomatsko/ekonomsko) stanje sa svojim geografskim susjedima.

Ljubljana/Bruxelles/Washington/Minsk, 9.decembar  2024

(C) 2021 IFIMES