Kratak dijalog, ali pun geopolitičkog značenja koji kao da označava početak nove strateške ere. Pored odgovora koji se pripisuju Donaldu Trumpu i Volodimiru Zelenskom, nazire se fundamentalno pitanje o prirodi globalne ravnoteže: može li se mir i dalje očuvati bez upotrebe sile? Članak predlaže slojevitu analizu ove dileme, istražujući odgovore SAD, Rusije i Kine, ambivalentnost Evrope, oportunizam nezapadnog svijeta i nesigurnu poziciju Rumunije – uhvaćene između lojalnosti i izloženosti. Lucidan rendgenski snimak svijeta u kojem neutralnost postaje fikcija, a rat test političke volje.

„Možete li pogoditi Moskvu?”

„– Naravno!”

Razmjena rečenica, naizgled kratka, ali dovoljno simbolično nabijena da prepiše paradigmu sukoba koji je u međuvremenu postao najbrutalniji izraz sukoba između svjetova. Kada je američki predsjednik Donald Trump, u privatnom razgovoru sa svojim ukrajinskim kolegom, Volodimirom Zelenskim, postavio ovo pitanje, a odgovor je stigao bez oklijevanja, odjek nije bio retorički, već duboko strateški, geopolitički i doktrinarni.

Svijet je tako ušao u novu fazu rata u Ukrajini – fazu u kojoj se geografske, moralne i diplomatske granice istovremeno testiraju, pomjeraju i reinterpretiraju. A signal ove tranzicije ne dolazi od međunarodnog saveza ili euroatlantskog konsenzusa, već od jednostrane inicijative lidera koji, paradoksalno, izgleda računa na eskalaciju kako bi prisilio mir.

Ova brutalna, gotovo darvinistička transformacija logike sukoba rekonfigurira ne samo istočni front Evrope, već i referentni sistem moći u savremenim međunarodnim odnosima.

Pitanje koje je postavio Donald Trump nije bilo ni slučajno ni retoričko. Ono odražava promjenu u strateškom poretku koja nadilazi umorne okvire diplomatskih pregovora i ekonomskih sankcija kojima nedostaje stvarni prisilni učinak. Kada lider eksplicitno pita može li njegov partner napasti Moskvu, ovaj gest podrazumijeva simbolično ustupanje savezniku oblika strateškog pariteta, slanje jasne poruke protivniku da više ne postoji siguran prostor u logici odvraćanja i, istovremeno, pozicioniranje sukoba u okviru zajedničkog odlučivanja o miru kroz kredibilnu upotrebu sile, a ne kroz iluzorne kompromise.

Oštar odgovor Zelenskog – „Naravno!” – nije samo izraz političkog entuzijazma, već deklaracija o operativnoj spremnosti i svjesna pretpostavka da preventivni udar ili odgovor više nije strateški tabu, čak i ako bi to moglo značiti eskalaciju do konvencionalnog sukoba razmjera ili, u ekstremnom scenariju, do asimetrične konfrontacije s nuklearnim potencijalom.

Ovaj način razmišljanja i djelovanja više se ne odnosi isključivo na rat u Ukrajini, već redefinira odnos svijeta s idejom preuzetog rizika, s pojmom političke pobjede i s prihvatljivim parametrima ravnoteže postignute kroz kredibilnu prijetnju.

U svom drugom predsjedničkom mandatu, Donald Trump kao da definitivno napušta masku izolacionizma s kojom je flertovao u svom govoru na prvom mandatu i prihvata doktrinu direktnog strateškog pritiska, artikuliranu na frontalan, gotovo ciničan način. Ova promjena paradigme u suštini nije doktrinarna novina, već radikalizirano oživljavanje principa poznatog kao „eskalacija radi deeskalacije” – pristupa u kojem se krajnja prijetnja namjerno koristi kao sredstvo forsiranja pregovora sa pozicije snage.

Logika ove strategije je jednostavna, ali potencijalno razorna: eskalacija postaje ne samo prihvatljiva, već i neophodna da bi se protivniku pokazalo da je totalna konfrontacija opasnija od kompromisa. Istovremeno, poruka je dvostruka: s jedne strane, Moskvi – da crvene linije Hladnog rata više ne važe; s druge strane, tradicionalnim saveznicima u NATO-u i EU – da je vrijeme za moralne dvosmislenosti i formalne obaveze isteklo, a zamjenjuje ga zahtjev za donošenje odluka koji uključuje preuzimanje političkog, finansijskog i vojnog rizika.

U ovoj jednačini, vojna podrška pružena Ukrajini više nema karakter bratske pomoći na koju se poziva u euroatlantskom diskursu, već postaje adut za pregovaranje u široj igri repozicioniranja Sjedinjenih Država kao dominantnog globalnog aktera koji nudi zaštitu i naoružanje ne iz altruizma, već u zamjenu za geopolitičko prestrojavanje saveznika i priznavanje američke supremacije u sigurnosnoj arhitekturi nakon 2022. godine. To je oblik prisilnog vođstva koji cilja ne samo na neprijatelje, već i na partnere – posebno na one koji su neodlučni, oklijevajući ili nostalgični za liberalnim multilateralnim poretkom.

Sastanak između predsjednika Donalda Trumpa i novog generalnog sekretara NATO-a, Marka Ruttea, označio je trenutak doktrinarnog pojašnjenja, ali i institucionalnog repozicioniranja Sjevernoatlantskog saveza. Pod direktnim podsticajem Washingtona, NATO se čini da se transformiše iz političko-vojne konstrukcije zasnovane na kolektivnim vrijednostima i odbrambenom odvraćanju u transnacionalni mehanizam strateškog naoružanja, koji funkcioniše u logici ugovornog partnerstva, u kojem države članice doprinose resursima, a Sjedinjene Američke Države osiguravaju sredstva prisile.

Ovo preusmjeravanje udvostručuju dvije ključne inicijative, koje eksplicitno promovira Trumpova administracija. Prva je formalizacija nove finansijske obaveze evropskih zemalja koje se obavezuju da će doprinijeti odbrani sa do 5% nacionalnog BDP-a – simboličan prag koji signalizira ne samo jačanje nacionalnih vojnih sposobnosti, već i priznavanje dominantnog položaja SAD-a unutar saveza. Druga, hitnija inicijativa uključuje isporuku američkog oružja dugog dometa Ukrajini kao dio paketa indirektnih prisilnih mjera protiv Rusije, s rokom od 50 dana za početak mirovnih pregovora – rok praćen prijetnjom 100% američkih tarifa na ruski izvoz na siva tržišta.

U ovoj novoj konfiguraciji, NATO više nije obrambeni savez u klasičnom smislu te riječi, već geopolitički mobilizacijski interfejs kroz koji se ekonomska moć Evrope i vojna sila SAD-a konvergiraju u podršci strategiji totalnog pritiska na Rusiju. Pod simboličnim vodstvom Ruttea, ali u smjeru koji je odredio Trump, Alijansa postaje platforma za naoružavanje – i ne samo za naoružavanje – tj., ne samo mehanizam za opremanje oružjem, već aktivna struktura za zatezanje, operacionalizaciju i projektiranje sile u logici kolektivne prisile.

Više od jednostavnog prilagođavanja kontekstu rata u Ukrajini, ova evolucija označava ponovno rođenje unipolarne američke geopolitičke doktrine, u kojoj su savezu korisni u mjeri u kojoj služe američkoj svrsi kontrole, kanaliziranja i preraspodjele strateškog rizika. Evropa se ohrabruje da plaća, naoruža se i učestvuje, ali ne i da odlučuje. Rusija je prisiljena da bira između pregovaračke kapitulacije i totalne ekonomske i vojne konfrontacije, a NATO, od garanta ravnoteže, postaje administrator pritiska.

Svaki javni ili neformalni signal koji predsjednik Trump pošalje u smislu mogućeg udara na Moskvu prisiljava Kremlj na hitnu stratešku reakciju. Međutim, Rusija 2025. godine više nije supersila koja može slobodno djelovati u bipolarnoj logici Hladnog rata, već preveliki, ali operativno ranjivi vojni akter, prisiljen da kalibrira svoje odgovore prema unutrašnjim ograničenjima, regionalnoj ravnoteži i sposobnosti apsorpcije vanjskih šokova.

Najvjerovatniji scenarijo je intenzivirani napadi na ukrajinsku kritičnu infrastrukturu, posebno u zapadnim područjima gdje se očekuju isporuke i skladišta novih zapadnih sistema naoružanja. Udari na željezničke pruge, energetska čvorišta, logističke centre ili strateške komunikacije bit će nastavljeni na agresivan, ali konvencionalan način, s ciljem slabljenja sposobnosti Ukrajine da reaguje bez prekoračenja praga koji bi opravdao direktan odgovor NATO-a.

Drugi mogući smjer je hibridna eskalacija u pograničnim područjima država članica NATO-a, kroz akcije koje ostaju ispod nivoa okidanja iz člana 5. To može uključivati sajber upade u energetske i logističke mreže u Rumuniji, Poljskoj ili baltičkim zemljama, incidente sa „izgubljenim” dronovima ili raketama, praćene dvosmislenim izjavama, kao i pojačavanje tenzija putem kontroliranih migracijskih kanala ili posredničkih aktera u regiji. Takvi potezi ne podrazumijevaju neposredan rizik od otvorenog sukoba, ali mogu destabilizirati percepciju javnosti i stvoriti pritisak na vlade istočne Evrope.

Simbolično, Rusija će nastaviti koristiti nuklearni registar za zastrašivanje, bez pribjegavanja stvarnoj upotrebi taktičkog oružja. Eskalacija će u ovom slučaju biti deklarativna: podizanje nivoa uzbune, vidljivo kretanje taktičkih bojevih glava u područjima kao što su Kalinjingrad ili Crno more, kao i reaktivacija strateškog diskursa postkrimskog perioda. Ovi signali imaju za cilj odvraćanje zapadnih inicijativa, a ne pripremu za stvarni napad.

Što se tiče informacionog ratovanja, Kremlj može pokušati zaoštriti situaciju u regijama Ukrajine naseljenim etničkim manjinama – uključujući i rumunsku – širenjem optužbi za progon ili kulturno čišćenje, kako bi opravdao indirektne intervencije pod humanitarnim izgovorima. Ovome se dodaju mogući ciljani napadi na centre političkog i vojnog odlučivanja u Ukrajini – napadi, precizni udari ili kampanje destabilizacije, s ciljem izazivanja haosa u donošenju odluka i ugrožavanja koordinacijskih kapaciteta ukrajinskog fronta.

S druge strane, ekstremni scenariji – poput taktičkog nuklearnog napada na Ukrajinu, frontalnog napada na NATO državu ili kopnene invazije na treću zemlju poput Republike Moldavije – trenutno su malo vjerovatni. Oni bi podrazumijevali ogromne troškove i rizike koje je nemoguće kontrolirati za režim Kremlja, koji, uprkos svojoj agresivnoj retorici, i dalje djeluje u okviru strateškog samoodržanja.

Ukratko, Rusija više ne kontroliše u potpunosti proces eskalacije, ali zadržava svoju sposobnost manipuliranja percepcijama, održavanja straha, narušavanja morala saveznika i iskrivljivanja globalnog narativa. Njegov odgovor će najvjerovatnije biti indirektan, složen, proračunat – mješavina konvencionalne sile, namjerne dvosmislenosti i simboličkog zastrašivanja.

Suočena sa stvarnom mogućnošću da će Ukrajina biti ovlaštena da napada strateške ciljeve unutar Ruske Federacije, Evropa se pokazuje duboko podijeljenom – ne samo u smislu političkih stavova ili vojne težine, već posebno u svojoj sposobnosti da formuliše koherentnu i pretpostavljenu strategiju. Osim deklarativne solidarnosti i finansijske podrške, evropski kontinent je uhvaćen između dva oblika straha: straha od izazivanja nepovratne eskalacije i straha od nečinjenja, ostavljajući Rusiji da diktira konačne uslove sukoba.

U Zapadnoj Evropi, glavni gradovi – Pariz, Berlin, Rim – pokazuju sistemsku suzdržanost, rođenu i iz internih izbornih kalkulacija i iz historijskih refleksa kako bi se izbjegli direktni sukobi. Iako su svjesne da bi ruska pobjeda nepovratno potkopala evropsku sigurnosnu arhitekturu, ove vlade nastavljaju da usvajaju uravnoteženu retoriku, pozivajući se na potrebu za proporcionalnošću, odgovornošću i izbjegavanjem eskalacije. U stvarnosti, one pokušavaju održati krhku ravnotežu između podrške Ukrajini i straha od energetskih, društvenih ili sajber odmazde, preferirajući lucidnu stagnaciju nego preuzeti strateški rizik.

Umjesto toga, Centralna i Istočna Evropa posmatra sukob iz drugačije perspektive – one obilježene historijskim iskustvom ruske agresije i bolnom strateškom lucidnošću. Zemlje poput Poljske, Rumunije ili baltičkih država nemaju iluzija o namjerama Kremlja i podršku pruženu Ukrajini ne doživljavaju kao čin velikodušnosti, već kao nužnost za samoodržanje. U ovom području, strah se metabolizira u političku volju, a podrška Kijevu se smatra činom nacionalne sigurnosti, a ne političke simpatije. Pa ipak, čak i ovdje postoji latentna napetost između lojalnosti Trumpovoj Americi – koja nudi zaštitu i oružje – i vezanosti za briselsku Evropu koja nudi pravila, sredstva i, ponekad, moralnu dvosmislenost.

Općenito, Evropa doživljava oblik tihog strateškog očaja. Njeni lideri razumiju da se Ukrajini ne može dozvoliti da izgubi bez da NATO i Evropska unija ugroze njen kredibilitet, ali istovremeno priznaju da bi potpuna pobjeda Kijeva, praćena udarima na rusku teritoriju, mogla generirati vrstu odgovora s kojim kontinent nije spreman da se nosi. U ovoj ambivalentnosti, oblikuje se opresivna tišina: Evropa koja više nema snage da diktira, ali ni hrabrosti da otvoreno kaže da se boji.

Ovu tišinu također potiče duboka moralna linija rasjeda. Dok službeni diskurs ostaje usidren u evropskim vrijednostima – međunarodnom pravu, suverenitetu, solidarnosti – politička stvarnost u mnogim državama članicama obilježena je populizmom, izbornim pritiskom, polarizacijom medija i strateškim umorom. Pod ovim pritiskom, zapadna politička klasa oklijeva da svojim građanima kaže istinu: da sigurnost kontinenta sada više nego ikad zavisi od sposobnosti preuzimanja stvarnih rizika, uključujući i vojne.

Ukratko, Evropa nije slab igrač, ali je neizvjestan. Boji se penjanja, ali se još više boji gubitka. A između ova dva straha provlači se protivnik koji vrlo dobro razumije da strateška neodlučnost može biti smrtonosnija od nedostatka sredstava.

Dok se Zapad nalazi u strateškoj dilemi između aktivne podrške Ukrajini i straha od eskalacije, ostatak svijeta posmatra sukob sa mješavinom taktičke distance, ekonomskog oportunizma i geopolitičkog pragmatizma. Nezapadni svijet nije neutralan, niti ideološki mobiliziran; ne podržava otvoreno Rusiju, niti smatra potrebnim bezrezervno podržavati euroatlantske napore. U ovoj jednačini, šutnja postaje oblik sticanja vremena, prostora i prednosti u novoj globalnoj rekonfiguraciji.

Kina igra svoju ulogu sa strateškom pedantnošću. Pod zvaničnim diskursom mira, multipolarne ravnoteže i državnog suvereniteta, Peking izbjegava svaku jasnu osudu Rusije, preferirajući održavanje povoljnih ekonomskih odnosa, posebno u energetskom sektoru. Kupovina ruske nafte i prirodnog plina, širenje utjecaja kroz inicijativu „Pojas i put” i konsolidacija BRICS-a kao simbolične alternative G7 samo su neki od poteza, kojima Kina pretvara ukrajinski sukob u akcelerator vlastite globalne strategije. Ona ne želi trijumfalnu Rusiju, ali ni ne želi kolapsiranu – već kao oslabljenog, zavisnog i podložnog partnera, korisnog u igri iscrpljivanja protiv zapadne supremacije.

Indija, sa svoje strane, praktikuje aktivnu neutralnost, odbijajući da se svrsta na bilo koju stranu. Dok održava svoje tradicionalne ekonomske i vojne odnose s Moskvom, News Delhi također razvija sve bliža partnerstva sa SAD-om, Japanom i Velikom Britanijom, u kontekstu rivalstva u Indo-Pacifiku. Položaj Indije nije obilježen ideologijom, već ambicijom da postane nezavisni globalni akter, sposoban da se kreće između centara moći bez ograničenja krutim savezima. Sukob u Ukrajini nudi Indiji pozornicu za stratešku afirmaciju i priliku za globalno repozicioniranje, bez rizika koje preuzimaju zapadne države.

Za većinu država u Africi, Latinskoj Americi i jugoistočnoj Aziji, rat se doživljava kao sukob Sjevera, bijelih i industrijaliziranih sila, čiji prioriteti ne odražavaju nužno interese globalnog Juga. Ove zemlje često kritikuju dvostruke standarde Zapada – navodeći poređenja sa situacijama poput Palestine ili Sirije – i koriste antiimperijalistički narativ kako bi opravdale distanciranje od sankcija nametnutih Rusiji. Uostalom, ove režime ne motiviše simpatija prema Kremlju, već ekonomske šanse koje nudi globalna kriza: pristup jeftinijoj energiji, alternativne investicije iz Kine ili Turske i prilika za jače pregovore s međunarodnim finansijskim institucijama.

Ova dinamika ne odražava stvarnu solidarnost između globalnog Juga i Rusije, već proračunato odbacivanje zapadnog poretka. Rat u Ukrajini tako postaje test stresa za poslijeratnu liberalnu hegemoniju: što duže sukob traje, to više nezapadni akteri stiču povjerenje da svijet može funkcionisati čak i bez normativnog tutorstva Evrope i Sjedinjenih Država. Bez predlaganja koherentnog alternativnog modela, ovi akteri de facto podržavaju rebalansiranje međunarodnog sistema, zasnovanog na multipolarnosti, transakcionosti i apsolutnom suverenitetu.

Ukratko, nezapadni svijet nije puki posmatrač, već indirektni korisnik sukoba, kapitalizirajući šutnju kao alat za pregovore, dvosmislenost kao diplomatski štit i dvosmislenost kao strategiju za unutrašnju konsolidaciju. Njihova šutnja ne izražava pasivnost, već oblik strateškog smirenosti u ratu koji im ne pripada, ali koji im nudi novi prostor za manevar u transformirajućem globalnom poretku.

U novom geopolitičkom kontekstu, u kojem napad na Moskvu više nije samo teorijski scenarijo, već opcija analizirana i raspravljana na najvišem nivou strateškog donošenja odluka, Rumunija se nalazi u naizgled jasnoj, ali duboko dvosmislenoj poziciji. S jedne strane, ona je jedan od najglasnijih i najdosljednijih saveznika Ukrajine i Sjedinjenih Američkih Država, domaćin NATO vojne infrastrukture, aktivno učestvuje u zajedničkim vojnim vježbama i pruža esencijalnu logističku podršku Istočnom frontu. S druge strane, ostaje sekundarni akter u arhitekturi donošenja odluka, bez vlastitog glasa u glavnim pregovorima i bez artikulirane strategije unutrašnje zaštite u slučaju eskalacije.

Strateška lojalnost Washingtonu i Briselu postala je, u službenom diskursu, refleks identiteta. Rumunija je, bez sumnje, predvidljiv saveznik, ali upravo ta predvidljivost čini je lakom za ignoriranjeu logici velikih igara. Ako se prisustvo američkih trupa posmatra kao garancija sigurnosti, ova percepcija se ne udvostručuje politikom unutrašnjeg preuzimanja rizika. Sistematski izbjegava raspravu o stvarnim implikacijama stava Rumunije – kako u pogledu kritične infrastrukture, tako i u pogledu granica, manjina ili mogućih strateških ciljeva koji bi mogli biti ciljani u scenarijima ruskog odgovora.

Rumunija je svjesna da bi svako širenje sukoba direktno uticalo na njenu teritoriju – putem sajber napada, logističke sabotaže, hibridne propagande ili graničnih incidenata – ali nastavlja djelovati s oprezom koji, iako opravdan, riskira da se pretvori u stratešku paralizu. Iza diskursa čvrstoće, i dalje postoji duboka unutrašnja tišina, potaknuta nedostatkom koherentne komunikacije sa stanovništvom i strahom od prepoznavanja stvarnih ranjivosti države.

Ovu dvosmislenost pogoršava diskurzivni dvostruki standard. Izvana, Rumunija se predstavlja kao strateški partner i pouzdan regionalni akter; međutim, iznutra izbjegava preuzimanje posljedica ovog pozicioniranja. Ne postoji nacionalna strategija otpornosti, potencijalni troškovi vojnog angažmana se ne razmatraju, a stanovništvo se drži u stanju relativnog administrativnog mira, bez pristupa iskrenoj analizi rizika.

Istovremeno, Rumunija ostaje zarobljena između dvije paradigme lojalnosti: one prema Sjedinjenim Američkim Državama, koja nudi zaštitu i vojno vodstvo, i one prema Evropskoj uniji, koja nudi resurse i pravila, ali često bez jasne strateške vizije. Ovo dvostruko pozicioniranje je izvodljivo u mirnodopsko vrijeme, ali može postati problematično u kriznim uslovima, posebno ako transatlantski savezi uđu u fazu divergencije u donošenju odluka.

Da bi izašla iz ovog stanja tihe izloženosti, Rumunija bi trebala pokrenuti proces ponovne procjene vlastitog strateškog profila. Neophodno je razviti nacionalni okvir otpornosti, profesionalizirati vladinu stratešku komunikaciju, investirati u dvostruku infrastrukturu (civilnu i vojnu) i, prije svega, preispitati način na koji država priprema svoje stanovništvo za krizne scenarije. Rumunija više ne može sebi priuštiti da bude samo tranzitna teritorija ili „tampon zona” između Istoka i Zapada; mora postati lucidan regionalni akter, sa kapacitetom donošenja odluka, vlasništva i utjecaja.

Ukratko, Rumunija igra važnu, ali često nevidljivu ulogu: lojalna je, ali oklijeva, izložena, ali simbolički nespremna. A u nedostatku jasne strategije, ona rizikuje da ostane tihi akter u sukobu u kojem u potpunosti učestvuje – čak i ako ne deklarativno, svakako operativno.

„– Možete li pogoditi Moskvu?” „– Naravno!”

Ova razmjena odgovora, iako još uvijek neslužbena i kruži diskretno u registrima strateške diplomatije, dovela je do koncentriranja fundamentalne napetosti jedne ere. Više se ne radi samo o Ukrajini, NATO-u ili Ruskoj Federaciji; radi se o promjeni logike u načinu na koji se definira globalna ravnoteža. Ako se u prošlosti mir održavao uzdržavanjem i ravnotežom snaga, danas se pojavljuje nova paradigma: ona u kojoj se mir nameće pretpostavljenom silom, a odvraćanje više ne funkcionira osim ako protivnik ne vjeruje da ste spremni djelovati bez rezervi.

Fundamentalno pitanje koje iz ovoga proizlazi je da li se ovaj novi pristup – u kojem eskalacija postaje sredstvo deeskalacije – može smatrati racionalnim rješenjem ili samo izgovorom za velike geopolitičke promjene.

Ako je to rješenje, onda podrazumijeva pretpostavku strateškog rizika kao legitimnog instrumenta pregovora i reafirmacije međunarodnog poretka. U ovoj logici, napad na Moskvu postao bi ne samo moguć, već i neophodan – ne da bi se uništila, već da bi se spriječilo ponavljanje sistemske agresije u svijetu koji je sve ranjiviji na autoritarne narative.

Ako je, međutim, to samo izgovor, onda se moramo zapitati šta tačno stoji iza ove namjere: promjena veličine globalne sigurnosne arhitekture u korist Sjedinjenih Država? Opravdanje za militarizaciju demokratskog diskursa? Oblik ekonomskog pritiska transformisan u strateški vektor? U bilo kojoj od ovih hipoteza, stvarnost je ista: svijet nakon 2022. je svijet u kojem neutralnost postaje fikcija, a ravnoteža – krhka konstrukcija između straha, moralnog umora i strateške volje.

Evropom se više ne može vladati razvodnjenim diplomatskim formulama, a demokratije više ne mogu izbjegavati suočavanje sa stvarnošću rizika. Rumunija, zauzvrat, više ne može biti zaštićena samo institucionalnom uljudnošću ili simboličnim prisustvom u strateškim partnerstvima; potrebna je lucidnost, pretpostavka i sposobnost odlučivanja – ne samo reagiranja.

Ukratko, napad na Moskvu nije pitanje o vojnoj geografiji, već pitanje o svijetu: o tome ko njime upravlja, u čijem interesu i za kakvu cijenu.

O autoru: 
Dr. Cătălin Balog je penzionisani  pukovnik, analitičar i trener sa velikim iskustvom u obavještajnoj djelatnosti, sigurnosti informacija i strateškoj komunikaciji. Doktorirao je vojne nauke, sa disertacijom fokusiranom na upravljanje sigurnosnim rizicima u cyber prostoru, a služio je više od dvije decenije u strukturama rumunskog Ministarstva nacionalne odbrane.

Trenutno je vanredni profesor na Univerzitetu u Bukureštu, gdje predaje predmete iz upravljanja informacijama. Njegovi istraživački interesi obuhvaćaju analizu savremenih društvenih i političkih mehanizama, sa posebnom pažnjom na odnos ideologije, tehnologije i simulacije demokratije.

Članak predstavlja stav autora i ne odražava nužno stav IFIMES-a.

Ljubljana/Bukurešt, 13.avgust 2025

Fusnota:
[1] IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni konzultativni status pri Ekonomsko-socijalnim vijećem ECOSOC/UN od 2018.godine i izdavač je međunarodne naučne revije „European Perspectives”.