Danas slobodno možemo postaviti pitanje prvo sebi, a potom i odgovornim u vlasti “da li su nam radari i kamere učinili policiju efikasnijom ili su je još više birokratizirali?”

Na radare smo se pa i navikli. Ako nas “ulovi” pa to platimo u roku od osam dana uštedićemo pola iznosa kazne.

Koliko ih samo ima na našim putevima male su šanse da se bar jednom od njih ne “zamjerimo”.

Bar do sada su svoju efektivnost i efikasnost najbolje pokazali u punjenju budžeta, dok nam se broj nesreća i smrtnost, čini mi se, ne smanjuje.

Tako još uvijek po drumovima imamo divljanje mladih vozača, uglavnom pod uticajem droga ili alkohola, naročito u noćnim satima sa vrlo čestim smrtnim ishodima.

Da li je policija zauzeta skidanjem imena i podataka sa radara pa nema vremena za ove noćne trkače, ne znam?

Znam samo da efikasnog odgovora na problem sigurnosti pješaka i učesnika u saobraćaju još uvijek nema.

Drugo tehnološko sredstvo koje se također pokazalo vrlo efikasnim u punjenju budžeta su kamere.

Skoro da ne postoji raskrsnica ili semafor na kojim se ne nalazi neka od kamera. Slikaju sve, od brzine, pojasa, telefona u rukama, pa do kontrole registracije, i naravno samih vozača.

Možemo reći da za sve ovo i postoji opravdanje, pa čak i za višestruka kažnjavanja, osim u slučaju ako kamera nekoliko puta “uhvati” neko neregistrirano vozilo, i ako to prođe bez brze i adekvatne reakcije policije.

Trebalo bi odmah nakon drugog “slikanja”, po službenoj dužnosti da policija kontaktira vozača neregistriranog vozila i utvrditi razlog.
Možda je auto ukradeno, možda nije prevedeno, ili ga iz nekog opravdanog razloga vlasnik nije uspio ili mogao registrirati, ili je jednostavno zaboravio.

Jedna kazna za takav prekršaj sasvim je dovoljna, ako se vozač pokaže savjesnim nakon službenog kontakta. Ako nije, onda zakon treba imati odgovor i za takve.

Razlog ovog teksta upravo su dva takva slučaja, dvije osobe koje lično poznajem kao odgovorne i savjesne, a koji danas trpe posljedice upravo takve birokratizirane policije i neefikasnog sudstva.

Jedan je uspio dobiti devetnaest slikanja iz nekoliko gradova TK u samo nekoliko dana, a drugi je prošao mnogo bolje sa samo četiri fotografije.

Ja sasvim slučajno znam za dvojicu koji su propustili registrirati auto na vrijeme iz opravdanog razloga, no pitanje je koliko još takvih slučajeva ima.

Na kraju krajeva, nisu toliki problem kazne koliki je problem objediniti sva “slikanja” u jedno ročište, jer svaki prolazak kroz raskrsnicu sa takvom kamerom se registrira kao zaseban prekršaj. Još ako sve to isto morate napraviti u više gradova onda je tu problem i vrijeme, problem su i odsustva sa posla, i ko zna čega još.

Naravno u takvim slučajevima svi traže sudsko odlučivanje, upravo zbog broja prekršajnih naloga za jedno te isto prekršajno djelo.

Ako bismo uspjeli natjerati policiju da malo i razmišlja, ne samo da mehanički “skida” sa kamera i radara imena “uhvaćenih” sigurno bi se podiglo i povjerenje u policiju, ali i sama sigurnost u saobraćaju.