Piše: Amina Čorbo-Zećo

Ako vam je do sada bilo nejasno koliko je Bosna i Hercegovina institucionalno razorena, dovoljno je da pročitate otvoreno pismo koje su visokom predstavniku Christianu Schmidtu uputili poljoprivrednici iz Federacije BiH. Ljudi koji proizvode hranu, koji čuvaju zemlju i pokušavaju opstati u zemlji koja sistematski uništava svoje selo, sada mole stranca da zavede red u sektoru koji čini osnovu svakog društva u poljoprivredi.

U normalnoj zemlji, poljoprivrednici bi se obraćali svom ministarstvu. U ozbiljnoj državi, vlast bi znala koliko je hrana strateški resurs. U BiH, poljoprivrednici, oni koji nas hrane, mole Christiana Schmidta da spasi sektor poljoprivrede!?

Ne Vladu, ne ministre, ne parlament nego stranca. Bivšeg njemačkog ministra, koji ovdje sjedi jer domaći političari ne žele, ne znaju ili ne smiju raditi svoj posao, a ni njemu nije mrsko da se igra sa nama.

Ovo otvoreno pismo nije apel. Ovo je smrtovnica bh. politike. Jer kad seljak, simbol narodne snage i opstanka, odustane od domaćih institucija i potraži spas u uredu visokog predstavnika onda smo izgubili ne samo sistem, nego i dostojanstvo. Onda je država fikcija, a političari dekor.

Kako je moguće da u zemlji s milijardama maraka potrošenim na budžete, institucije, kabinete, automobile, dnevnica i savjetnika ne postoji jedinstvena agrarna politika? Kako je moguće da 30 godina nakon rata, seljak i dalje plaća punu cijenu goriva, bez pristupa EU fondovima, i bez ikakve garancije da će njegov proizvod biti otkupljen ili zaštićen?

Odgovor je jednostavan domaći političari se hrane iz budžeta, ne iz zemlje.

Njih hrani stranačka poslušnost, etnička mobilizacija i besramno trgovanje nacionalnim interesima, dok seljak gleda u nebo i strepi od grada, suše i tržišta koje ne postoji. Njih ne zanima hrana, jer ne znaju koliko košta litar mlijeka, ni koliko truda treba za metar krompira. Njih zanima moć, a ne zemlja.

Problem je što poljoprivrednici pišu Schmidtu. A, još veći problem je što više niko ne piše svojim političarima jer znamo da ne slušaju. Ili još gore da ih nije briga. U takvoj atmosferi, Schmidt je postao adresa nade, a domaće institucije adrese bez pošte. A, ako nam je Schmidt nada onda je bolje da nada i ne postoji! Ako mi ne vjerujete pitajte njemačke poljoprivrednika ko ih je zavio u crno? Ne morate dugo čekati odgovor to je upravo Christian Schmidt.

On je 2017. kao ministar poljoprivrede dao odlučujući glas, bez koordinacije sa njemačkom ministricom zaštite okoliša Barbarom Hendricks, o proširenju upotrebe herbicida Glifosata, iako je praksa da se svi ministri moraju složiti. Za glifosat se sumnja da izaziva rak nakon čega su farmeri tužili farmaceutske kompanije koje su ga koristile.

Eh, sada dolazimo do ključnog pitanja ako su čak i ljudi koji hrane ovu zemlju digli ruke od svojih političara da li onda iko ima moralno pravo da priča o suverenitetu? Ako ništa ne možeš riješiti unutar sopstvene kuće čija je ta kuća?

Neka nam neko iz vlasti objasni čemu služe sve te silne vlade, ministarstva i savjeti za poljoprivredu, ako vam je seljak prinuđen da moli stranca za zaštitu?

Čemu svi vaši zakoni i rezolucije, ako niste u stanju donijeti jedinstven zakon o plavom dizelu? Čemu prazne parole o evropskom putu, kad ne znate napisati ni zahtjev za EU fondove…