Između ostalog u knjizi Zijaha Zije Kadića SVIM SRCEM & Memoari sporta jednog zlatnog doba.

Piše: Sead Hambiralović

Jednu tablu, na metalnim držačima, fiksirali smo na balkon sale Partizan, a drugi koš za grede koje smo pričvrstili za binu…

Nismo imali pravu košarkašku loptu. Sjećam se, prva lopta koju smo pokušali probaciti kroz obruč bila je neka naša kožna, broj pet. Bila je veća od normalne košarkaške lopte. Zato su prvi koševi u Zvorniku veoma teško prolazili kroz obruč. Tek pokoji put, jer je obim lopte bio samo malo manji od obruča (…) Edhem Tirić, veli: E, vala, da sam znao čemu ovi obruči služe napravio bi širim…

ZVORNIČKI “VIŠEBOJCI”: Nakratko još dalje u prošlost kada su djeda Hadžiavdagu posjetili prijatelji iz arapskih zemalja. Bili su oduševljeni Zvornikom, jedan će:  “Hadžija, lijepo je ovo mjesto za živjeti: bistra rijeka, ima dosta borovine…” A pominjao davni najljepši fotos “Drine” sa stasitim mladićima u bijelim dresovima, sve ljepši od ljepšeg. I kuriozitet da vjerovatno nema grada sa procentualno toliko “višebojaca” koji su “znali” skoro sve sportove. Među njima i Zijo Kadić koji je krenuo kao vrstan gimnastičar, jedan od košarkaških pionira, pa fudbaler, kasnije u upravama KK Drina, a nakon seljenja u Sarajevo nastavio u “Bosni”, pravku Evrope…

U širokom krugu porodice i prijatelja poznat kao “čovjek optimizma” i među prvima se ukazao 2005. na terasi “Vidikovca” na okruglom stolu vezano za održivi povratak u okviru Susreta zvorničke dijaspore “Biti u svome gradu”. I nakon svega što se desilo sa rodnim gradom za vrijeme pogroma aprilskih dana 92., kada mu u Beksuji ubiše ostarjelog oca…

Nakon prelaska Šehića u Slobodu računalo se na Kadića (na fotosu) i budu zvornički  stubovi odbrane Tuzlaka. Koju godinu kasnije iz Bratunca je Drini pistupio robusni Hatunić i sjano se uklopio na poziciji centarfora. Potom u odbrani Slobode i Partizana, dogurao (i) do reprezentacije…

 

“DA NE ODE STRANPUTICOM”: Počeo je kao  mladi stolar i malo po malo dogurao  do fakultetske diplome i rukvodećih pozicija. Jedan od unikatnih primjera da je u zdravim tiijelu – zdrav duh, plus kućni odgoj. A odlomak pri kraju dirnuo: Porodica usmjerava naše živote, utiče na odluke kada smo na raskrsnici.(…) Pojavila se primamljiva ponuda  od tuzlanske Slobode da potpišem ugovor. Bio je to veliki izazov jer je igrala u najvišem rangu, Prvoj ligi Jugoslavije. Ovakav transfer već je prihvatio Nazif Šehić.

Moj otac nije dao ni da razgovaram sa Slobodom, kako je on to tada govorio “da ne odem stranputicom”. Da bi ostao u zvorničkoj Drini,  sa predsjednikom kluba i tadašnjim direktorom firme Novi izvor Abdulahom Hambiralovićem dogovorio stipendiju za moje dalje školovanje i primao do završetka studija 1965. godine…

Nekada tako, a sada je neka sasvim druga priča. Posebno kako (ne)ide sa vaspitanjem novih generacija. Knjiga je spomenar o jednom prohujalom vremenu sa mirisom Drine. I niskom imenima koja su dala nemjerljiv doprinos zvorničkom sportu. Sa Fadilom Sarajlićem prijateljovao, sa dvije godine starijim Midom Kamenicom zajedno u školskom odbojkaškom timu, potom i fudbalskom i za nezaborav njegova asistencija na šljaci pored Gimnazije kada sam “Obradovićima” dao onaj nevjerovatan gol s centra. Preneseno ocu koji me nagradio onim svojim karakterističnim osmjehom.

IMAO “LIČNOG ŠOFERA”: A nikako da pustim onaj intervju  sa Tirketom na mostu sa Mejdanom i Drinom u pozadini. Jedna je od najljepših sportskih anegdota. Ima ih dosta i u Zijinoj knjizi, posebno kada spominje Bratunac gdje je jedno vrijeme igrao i imao “ličnog šofera” (Alija Buljubašić) da ga dovozi na utakmice… Sarajevske, dok je bio u upravi “Bosne”, ni ublizu kao sa Drine. I opet zvornički Vidikovac kada je sa slavnim  Mirzom Delibašićem zastao na putu za Valjevo oko vrbovanja jednog natprosječnog košarkaškog talenta. I usput sretne i zagli oca Jusu…

Ova dragocjena knjiga je spomenar, prepuna imena koja su pisala sportsku istoriju rodnog grada, obaška sarajevskog i jugoslovenskog… I sve hronološki poredano: Zlatni dani zvorničkog sporta – jedan od hiljadu, Šta je to gimnastika?, Prvi put u velikom gradu, Za samo dva boda, Gimnasičari, pioniri košarke, Zvornik- omladinski prvak BiH 1958., KK Drina postala prvoligaš u Srebrenici, Zvornik, grad košarke, Ivica Frančešević, Život u sportu. II Sport u Sarajevu.

P.S.

I koja simbolika, knjiga je sa 67 strana. Te godine je preselio moj otac. Od onih pet paklica “opatije” bez filtera koje bi dnevno slistio – dvije dok se nervirao pored aut linije, dvije zbog Fabrike obuće Standard jer je stao izvoz za Rusiju – poduže oko pete kada je bio kandidat za gradonačelnika i šta je sve dohakalo…

A pisano o detalju unikatnog odgoja starijeg hairlije, potezu koji ni jedan roditelj ne bi na svijetu! Vele, geni su čudo –  sve u jednoj rečenici  otac u Zvorniku, mnogo godina kasnije slično sam u Bergenu kada je zapelo oko mlađe ćerke. Pošto je nakon uloge u teatarskoj predstavi i nekoliko nagrada za “crtanje” bila zvijezda među vršnjacima – hladno će, dok  je starija pokazivala diplomu, da bi jednu godinu odmorila od škole (?!). Ida je zakolutala očima kako sam čestito Alisi, a ni –a- nisam oko te odluke. Ne samo da je završila prestižni fakultet, na veterinarskoj klinici bila je nezamjenjiva, a nedavno je u Austriji otvorila i svoju privatnu…

_____

Kolumne i objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje &GljivaMira; Reference osnivača projekta OVDJE . Prenose portali: Bolja Tuzla, Regional.ba, Šeher Banjaluka u Švedskoj, povremeno BHDINFODESK; Fb. stranice: BIH DIJASPORA INFODESK i Gljiva Mira Kontakt: info.gljivamira@gmail.com & dabudebolje@gmail.com