ILI: Uz novu očajničku paranoju, a nakon nepravomoćne presude Miloradu Dodiku, potezi vlasti RS-a su školski primjer državnog udara, ali i moždanih problema onih koji čeznu za tim da ove zemlje ne bude
Sve naopakiji jedan od drugog, događaji se nižu takvom brzinom i sve bezumnijim sadržajem, značenjem i reakcijama da ih je teško i samo registrovati, a kamoli proniknuti im u antiustavnu i antidržavnu suštinu. Pa se može desiti to da i u danu objavljivanja ovih redova – a nakon što je i američki državni sekretar Marco Rubio politički išamarao Dodika – osvane nešto novo, jednako izopačeno i dodato obilnoj zbirci argumenata za dijagnozu o državnom udaru, poslije usvajanja zakona o “ukidanju” države Bosne i Hercegovine kroz zabranu djelovanja Suda BiH, Tužilaštva BiH, SIPA i VSTV-a na prostoru Republike Srpske. Ne zna se šta je, u tom paketu, sumanutije -smjerno poltronsko ponašanje poslanika Narodne skupštine RS-a, gomilanje patološko-političkih laži, podvala i izmišljotina u službi mantre o povratku “izvornom Daytonu”, paranoična kuknjava o “odbrani RS-a”, vrijeđanje i satanizovanje međunarodnih predstavnika u našoj zemlji ili, u finalu, Dodikovo trijumfalno “poentiranje”, koje je sliku učinilo jasnom i onima koji su se dosad uspješno pravili slijepi i gluhi, da su “naši neprijatelji u Sarajevu, jer žele ukinuti Republiku Srpsku, koja brani hrišćanstvo od najezde muslimana”.
Dovoljno je i laičko znanje o znacima mentalne rasutosti, koji nisu rijetka pojava u ovdašnjoj politici, za prepoznavanje vlasnika tog stanja u onima koji obilježavaju naš tekući nered. Još lakše je dokučiti dubinu podjela i razlika, s jedne, i taktiziranja i iščekivanja raspleta, ne bi li se šta od toga ušićarilo, s druge strane. Jasno je k’o dan: uz puno bagatelisanje i ignorisanje socijalnih prilika i teškog života ljudi, divljanja cijena, šepanja ekonomije, a posebno totalne blokade evropskog puta, teče dramatičan sukob oko onoga što je, nakon prvostepene sudske presude, zaštita glavnog vinovnika naše dvodecenijske krize. Taj antagonizam je bezumno sveden na sučeljavanje “političkog Sarajeva” i “ustavobranitelja” u bratiji u vlasti RS-a, što se upadljivo mirno, s iščekivanjem epiloga, gleda sa treće, HDZ-ove strane.
Ni slučajno se ona ne izjašnjava o državnom udaru, niti reaguje na Dodikovu preporuku za vađenje iz naftalina tzv. Herceg-Bosne. Izuzeci koji potvrđuju pravilo su Pero Previšić, lider Čapljinske neovisne stranke, koji se ne libi da otvoreno ustvrdi da “nama partneri ne mogu biti oni koji ruše ustavni i pravni poredak ove zemlje” i Ninoslav Sušilović, čelnik Posavske stanke, po kome se “Dodik ovog puta zaigrao i prešao crtu, poslije koje više nema mogućnost povratka”. Vrh HDZ-a BiH i HNS-a nije, naravno, ni trepnuo na ove riječi, jer – zna se! – misli malo drukčije, da bi se Dragan Čović tek u subotu oglasio, “otkrivajući” krivca za sve u globalnim geopolitičkim promjenama (?!).
Očekivalo se i dočekalo da država reaguje. Učinila je to kroz odluku Ustavnog suda BiH o privremenom stavljanju van snage četiri RS-ova zakona. To je, dakako, izazvalo novi talas reakcija, ali i umnožilo simptome zdravstvenog i drastičnog političkog poremećaja. Kako stvari stoje, rasplet nije ni daleko, ni neočekivan. To se, uz ostalo, može suditi po saopštenju ratnih veterana RS-a, koje potpisuje njihov predsjednik Risto Jeftić, gdje je izostao uniformni stav i tamošnjih bivših boraca prema onome što se nad RS-om nadvija kao sve očiglednija prijetnja iznutra.
Ne hajući za to, kolovođe i ovog rušilaštva istrajavaju u bezglavom tumaranju prostorom u kome se ponašaju u skladu s onom “Ne znaju jesu l’ pošli il’ došli”. Nije im dovoljna drevna fantazija o RS-u kao državi, pa im se prohtjelo da ta “država” bude iznad države Bosne i Hercegovine. Što je samo novi dokaz mentalnog rasula i bespovratnog sunovrata u prostor za reakciju državnih institucija, pravosudnih najprije, ali i posebne medicinske grane. Naročito nakon sulude naredbe uposlenicima iz RS-a u državnim institucijama da napuste posao i da ih čekaju “sigurna radna mjesta i veće plate”, a da će oni koji to ne učine – biti proglašeni izdajnicima i javno (na plakatima) žigosani.
U okrilju ovih znakova zdravstveno-političko-pravne dijagnoze odvija se i reakcija prema “euforiji i likovanju Sarajeva”, kome se ne prašta “težnja ka stvaranju unitarne države” i “borba za nestanak RS-a”. Neki odgovori iz Sarajeva su, čini se, ipak bili višak, zasluživši rezervu ili neodobravanje. Nije, recimo, ni potrebno, a ni korisno ono da se Dodik sprema za bijeg iz zemlje (Zukan Helez) ili da ga čeka mjesto u Vojkovićima (Ramo Isak). Dovoljno je biti uvjeren u pobjedu države BiH. Posebno zbog čudne zadrške i opreznog biranja riječi međunarodnih zvaničnika – prije svega OHR-a i Misije EU u BiH, iako znaju da je ovo, i pravno i politički, pokušaj državnog udara.
No, sve to ne zamagljuje generalni utisak, sažet u logično pitanje: zar slijepim i pokornim sljedbenicima glavnog junaka ovog moždanog i državnog udara na BiH – a koji nisu većina u Republici Srpskoj – nije jasno kako će se ovo završiti i šta će i s njima biti onda kada neprikosnoveni vožd skonča onako kako je to sve izvjesnije i neizbježnije?
naslovna: Država je reagovala/Benjamin Krnić
