Zbog nemoći da nešto konkretno uradi na zaštiti ustavno-pravnog poretka, Trojka pozivanjem na suzdržanost i mudrost, ustvari nastoji da prikrije vlastitu nemoć i istovremeno umanji svoju odgovornost za stanje u koju je dovela državu BiH.

Piše: Sifet Kukuruz

Država Bosna i Hercegovina je izložena otvorenom napadu. Nakon dugogodišnje faze verbalnog negiranja države BiH, konačno je nastupila faza otvorenog rušenja njenog ustavnopravnog poretka. Nakon što su separatističke politike, koristeći institucije sistema, rušile državu BiH iznutra, danas je na sceni faza otvorene destrukcije koja prijeti da preraste i u oružanu pobunu.

Iako su aktivnosti na rušenju države BiH svima vidljive i uprkos činjenici da se nalaze u poodmakloj fazi, građani BiH su istovremeno suočeni s politikama koje, usljed nemoći da konkretnim aktivnostima zaštite državu BiH, nastoje održati privid neke “normalnosti”.

Tako lideri Trojke i dalje nastavljaju razvijati narativ o evropskoj perspektivi BiH, intenzivnom radu na usvajanju tzv. evropskih zakona, spremnosti i sposobnosti državnih institucija da snažno odgovore na bilo kakav napad na državu itd.

Iako ih je njihov koalicioni partner Milorad Dodik i zvanično obavijestio da država BiH više ne postoji i to im na terenu praktično svakodnevno demonstrira, lideri Trojke nastavljaju i dalje govoriti o evropskoj budućnosti BiH i usvajanju evropskih zakona.

Dok separatističke snage ne priznaju državni Ustav, stavljaju van snage državne zakone i zabranjuju njihovu primjenu na dijelu državnog teritorija i istovremeno usvajaju vlastite propise, lideri Trojke kao “dobro uštimani mrtvaci” najavljuju usvajanje novih “evropskih zakona”. Očito je da ovakvim pristupom Trojka aktuelnu kriznu situaciju percipira kao “rat propisima” i javnosti želi poslati poruku da je sposobna usvojiti više zakona nego što ih je Milorad Dodik sposoban u praksi derogorati.

U ovom igrokazu iracionalnosti, u kojem Trojka javnosti kao svoj najveći uspjeh prikazuje usvojene tzv. evropske zakone, nije na odmet podsjetiti na činjenicu da su opozicija, ali i Trojkini koalicioni partneri, s pravom ukazali da kadrovi Trojke u parlamentarnu proceduru nisu uputili nijedan zakon, pa tako ni one koji se tiču evropskog puta BiH.

Usljed nemoći da nešto konkretno uradi na zaštiti ustavno-pravnog poretka BiH, Trojka pozivanjem na suzdržanost i mudrost nastoji da prikrije svoju bezidejnost i nemoć, ali i da umanji vlastitu odgovornost za stanje u kojem se država BiH danas nalazi.

Činjenica koja se ne može osporiti jeste da Trojka danas ne može značajno, a posebno ne odlučujuće, utjecati na političke procese u državi. Trojka je sve bitne poluge moći predala u ruke separatistički orijentisanim snagama. Nijednom državnom institucijom koja je nadležna da na terenu osigura provedbu državne volje, a što se danas upravo pokazuje od presudne važnosti, ne upravljaju kadrovi Trojke.

Zbog institucionalne nemoći ni odluke Ustavnog suda BiH kojim se proglašavaju neustavnim separatistički zakoni koje je usvojila Narodna skupština Republike srpske, ne mogu dati puni efekat.

S obzirom da separatistički akteri ne priznaju Ustavni sud BiH, odluke Ustavnog suda ne mogu, same po sebi, zaustaviti rušenje države BiH. Odluke Ustavnog suda BiH zasigurno predstavljaju pravne pretpostavke da se spriječi i kazni antidržavno djelovanje, ali za izvršenje tih odluka potrebna je realna institucionalna moć. Međutim, upravo takva moć nedostaje Trojki ili preciznije kazano Trojka je takvu moć predala u ruke separatistima. Ulaznica u vlast koju je Trojka svojevoljno platila jeste predaja instrumenata moći koalicionim partnerima.

Da bi se zaštitila država nije dovoljno da Ustavni sud BiH donese odluku kojom se entitetski zakoni proglašavaju neustavnim, potrebna je realna institucionalna moć da se te odluke u praksi i provedu, odnosno da se nepoštivanje tih odluka efikasno sankcioniše.

Provedbu državne volje u realnom životu osiguravaju prije svega tužilački, sudski i policijski organi, a upravo je te institucionalne mehanizme Trojka, radi ulaska u vlast, isporučila separatistički orijentisanim koalicionim partnerima.

Svojevoljno razvlaštena Trojka se danas pokazuje kao “živi mrtvac”, koji je već prilikom formiranja vlasti na državnom nivou “uštiman” tako da je, u trenutku provođenja separatističkih politika potpuno paralisan i onemogućen da preduzime bilo kakve konkretne akcije na odbrani ustavnopravnog poretka.

Trojka je od lidera separatista Milorada Dodika i licemjernog lidera evropskih integracija Dragana Čovića, uštimana i programirana tako da trajno bude politički bespomoćna i bezopasna. Aktuelni događaji potvrđuju da je političko rođenje Trojke istovremeno predstavljalo i njenu političku smrt. Trojka je političko mrtvorođenče, ona je, već u trenutku uvođenja u vlast stavljena u stanje inducirane političke kome. Zato se i očekivanje da Trojka preduzme neke konkretne akcije protiv rušenja ustavnopravnog poretka BiH pokazuje kao “mamuzanje mrtvog konja”.

Politički inducirana koma u kojoj se Trojka nalazi napravila je od Trojke potpuno “invalidnu političku strukturu” i jedina šansa za njeno političko preživljavanje jeste njeno trajno održavanje u takvom stanju. U interesu Trojke je da se ona ni o čemu ne pita i da ni o čemu ne odlučuje, jer svaki politički pokret Trojke koji bi bio preduzet izvan nadzora i saglasnosti Milorada Dodika i Dragana Čovića, Trojku bi nužno odveo u političku smrt.

Ponašanje Trojke, koje se danas ogleda, prije svega, u pokretanju inicijative za smjenu kadrova SNSD-a iz Parlamentarne skupštine i Vijeća ministara BiH, pokazuje da je narkoza počela da postepeno popušta i da se Trojka polako budi iz inducirane kome.

Međutim, “savez sa đavolom” koji je svojevoljno i sa velikim političkim žarom sklopila, Trojka danas ne može samostalno raskinuti. Kao što se ništa nije pitala prilikom formiranja vlasti, tako se Trojka danas ništa ne pita ni kod raskida koalicije. Da je to tako jasno su demonstrirali koalicioni partneri Trojke prilikom pokušaja smjene kadrova SNSD-a upravo u Domu naroda Parlamentarne skupštine i Vijeću ministara BiH.

U mjeri u kojoj je željela da uspostavi koaliciju sa SNSD-om i HDZ-om Trojka danas višestruko želi da se te koalicije oslobodi. Međutim, raskid koalicije nije pitanje volje Trojke, nego pitanje volje SNSD-a i HDZ-a. Ustvari, Trojka tek danas postaje svjesna da je od svojih koalicionih partnera kidnapovana. Građani BiH danas svjedoče jednoj ozbiljnoj talačkoj krizi za koju se još uvijek ne zna koliko će trajati i kako će završiti.

Nesposobnost Trojke najbolje se može vidjeti kroz sposobnost Milorada Dodika i Dragana Čovića da ostvare svoje političke ciljeve. Kako je to više puta i javno izjavio Milorad Dodik, Trojka nije vlast, ona je samo dio vlasti, i to onaj izvršni dio koji predstavlja “izvođača radova” idejnih projekata Milorada Dodika i Dragana Čovića.

Tako se ispravnom pokazuje tvrdnja da je upravno nesposobnost Trojke u direktnoj korelaciji sa separatističkim politikama čijim razornim posljedicama građani BiH danas svjedoče.

Milorad Dodik je dobro procijenio da mu Trojka, kao “invalidina politička struktura”, pruža najveće šanse za realizaciju njegove maksimalističke i separatističke politike. Naravno, ova činjenica ništa manje nije bila poznata ni Draganu Čoviću koji nešto sofisticiranije, drugačijim sredstvima i suptilnijom metodologijom, radi na ostvarenju svojih ciljeva koji datiraju još iz rata.

Aktuelni događaji su potvrdili da država BiH svoju budućnost ne može graditi osloncem na Trojku. Trojka je bila i ostala oslonac jedino za realizaciju politika Milorada Dodika i Dragana Čovića. Građanima BiH ostaje samo da se nadaju da će splet međunarodnih okolnosti za krajnji rezultat imati uklanjanje sa političke scene, ne samo separatističke politike Milorada Dodika i pritajene destruktivne politike Dragana Čovića, nego i svih politika koje su bile u službi i funkciji osnaživanja separatizma, a tu ulogu je Trojka perfektno odigrala.

Patria