Hadži Muharem-ef. (Emin) Abdihodžić bio je istaknuti Prilučki efendija. Rođen je u Priluku 1907. godine. Poslije završene Gazi Husref-begove medrese 1930., školovanje je nastavio u Višoj islamskoj teološkoj školi „Alijji“ u Sarajevu, koju uspješno završava 1932. godine.
U Učiteljskoj školi u Sarajevu 1938. godine položio je državni ispit. Još kao student islamske teologije, ispred Vakufsko-mearifiskog vijeća, kao delegat, prisustvovao je dodjeli menšure reis ul ulemi Ibrahim efendiji Maglajliću, koja se tada dodijelila u Bajrakli džamiji u Beogradu.
Poslije završetka školovanja, od 1932. godine, radio je kao imam i vjeroučitelj. Tokom radne i profesionalne karijere, Muharem efendija službovao je u Gacku, Bosanskom Novom, Tuzli, Puračiću, i u rodnom Priluku od 1960. godine, pa do odlaska u penziju 1978. godine.
U razdoblju od 1938. do 1939. godine, pored redovnog posla kao vjeroučitelj u narodnoj školi, bio je i povjerenik “Gajreta” za Bosanski Novi. Također, istovremeno je radio i u građanskoj školi. Za vrijeme službovanja u Tuzli, u periodu Drugog svjetskog rata, bio je u užem predsjedništvu “Merhameta”.
Poslije Drugog svjetskog rata, kao knjigovođa, kraće vrijeme je radio u Zemljoradničkoj zadruzi u Banovićima, da bi 29. 10. 1946. godine uhapšen. Tužilaštvo NRBiH je Okružnom sudu u Sarajevu 8. 9. 1947. godine, podnijelo optužnicu broj K. 1054/47.
U „mladomuslimanskom procesu“ koji je uslijedio, zajedno sa Muharem-ef. Abdihodžićem optuženi su i: Kasim Dobrača (vjeroučitelj i nastavnik medrese u Sarajevu), Derviš Korkut (kustos muzeja u Sarajevu, Teološki fakultet), Turković dr. Kasim (činovnik, Pravni fakultet), Tanović dr. Jusuf (advokat iz Sarajeva), Dervišević Abdulah (nastavnik medrese iz Sarajeva), Traljić Mahmut (vjeroučitelj iz Sarajeva), Hebović Mustafa (trgovac), Karalić Ibrahim (vjeroučitelj iz Doboja), Avdić Hasan (imam iz Maglaja), Ljevaković Hasan (vjeroučitelj iz Moševca, Maglaj) i Hasanović Osman (činovnik suda, Šerijatska škola). Tužilaštvo Narodne Republike Bosne i Hercegovine (K. broj 1054/47, od 8. 9. 1947.) navedene je optužilo za rušenje ustavno-pravnog poretka.
Muharem-ef. je osuđen na 2 godine i 10 mjeseci strogog zatvora. Izašao je iz zatvora 29. 10. 1949. godine. Zatvorsku kaznu je služio u Zenici. Okružni sud u Tuzli je 29. 9. 1958. godine donio Rješenje o rehabilitaciji Muharema efendije; Rješenje broj 91/58.
Jedno vrijeme je bio zaposlen u fabrici “Konjuh” u Živinicama. Zanimljivo je spomenuti da je za svoj rad u “Konjuhu” dobio i pismenu pohvalu. Zatim je od 30. 6. 1962. godine, bio imam u Staroj džamiji u Priluku. Na vlastiti zahtjev odlazi u penziju 15. 5. 1978. godine. Umro je u Priluku 1992. godine.
Muharem Abdihodžić bio je osuđen na kaznu zatvora s prinudnim radom, i uz gubitak političkih prava i prava na socijalno osiguranje u trajanju od 1 godine. Međutim, i poslije izlaska iz zatvora, sve do kasnih osamdesetih godina redovno, odnosno periodično, bio je obavezan javljati se policijskim strukturama. Tako, pored brojnih pozivnica za javljanje u policiju, nalazimo u porodičnim arhivskim dokumentima i pismo koje je Muharem efendija Abdihodžić 19. 9. 1978. godine, vlastoručno napisao i uputio prema Predsjedništvu Republičkog vijeća Bosne i Hercegovine u Sarajevu (odjeljenju za molbe i žalbe) u kojem se efendija Abdihodžić žali na uskraćivanje ljudskih prava, navodeći konkretne primjere.
Zbog svoje učenosti, obrazovanja i znanja, u narodu je bio poznat i kao Kadija. Obavio je hadž, a u svom vjeroučiteljskom radu bio je izuzetno uspješan i posvećen. Svojim radom ostavio je neizbrisivi trag u historiji naše društvene, političke i kulturne misli.
Učeni živinički politički dissident Hadži Muharem efendija Abdihodžić, pripada generaciji bosanskih intelektualaca koja se borila za vjersku, kulturnu i političku emancipaciju Bošnjaka.
P.S.
Autoru ovih redaka je u živom sjećanju jedan trenutak (par godina prije rata), kada sam neposredno, prije džume, u Staroj džamiji u Priluku, razgovarao sa Muhom efendijom. Sjedili smo u džamiji jedan do drugoga. Pitao me za ime, zatim čiji sam, pokazao je neobično interesovanje i znatiželju. Međutim, ono što mi je ostalo u živom sjećanju jeste zapravo njegov pogled. Dok je u zanosu govorio; jednostavno je blistao i, u svakom trenutku, shvatit ću poslije; odavao je Čovjeka koji je mnogo znao…, otuda, možda, i potiče njegova “tišina” koju možemo nazvati i “usamljenošću”; što ću naučiti mnogo godina kasnije… Neka je rahmet učenom efendiji.
(Bilješke: Salih Jalimam, Bošnjaci-politički osuđenici u Kazneno-popravnom domu u Zenici, 1945.-1954. godine, 257-272, Glasnik Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Rijaset islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, broj 3-4, Sarajevo 2009., 264.; Tužilaštvo Narodne Republike Bosne i Hercegovine. K. broj 1054/47, od 8. 9. 1947.; S. Strašević, Stara džamija u Priluku, Tuzla 2014.; Ostala porodična arhivska dokumentacija i raniji razgovori sa sinom Muharema-efendije; rahmetli Sakibom Avdihodžićem, i unukom Nasihom). /dr. sc. Suadin Strašević/
