„Problem s našom državom nije što se knjige zabranjuju,

nego što ih ljudi više ne čitaju…Ne trebaš paliti knjige da bi

uništio neku kulturu. Samo trebaš navesti ljude da ih

prestanu čitati“

Roy Brodbury

U eri 21. vijeka kada roditelji djeci kupuju mobitele, tablete, laptope…, na kojima čak i djeca predškolske dobi od  tri do pet godina provedu mnogo vremena bez nadzora roditelja. Prepušteni imaginarnim slikama. Ne znajući posljedice koje ostavlja dugotrajna izloženost tehnologiji 21. vijeka. Neki od njih kao posljedicu dugotrajne izloženosti proizvodima 21. vijeka dobijaju različite dijagnoze od: usporenog – govorno jezičkog razvoja, ekranitisa, oštećenja vida, deformiteta kičmenog stuba (kifoza, lodroza, skolioza…).

Proizvodi 21. vijeka imaju i edukativne svrhe, te bi djecu roditelji trebali upoznati sa edukativnim sadržajima  koji  internet nudi. No većina roditelja nema vremena.  Dijete  prepušta pokretnim slikama, bez njihovog nadzora. Oni nedužni kao beba u kolijevci, istražuju i gledaju satima razne sadržaje koje nudi internet. Završetak se zna, završavaju u ordinaciji defektologa: surdoaudiologa, logopeda, sociopeda, zatim oftamologa, psihologa, ortopeda, fizijatra… Roditelji su izjavljivali pri prvom susretu sa mnom, kada sam radila anamnezu, da bih utvrdila uzrok npr.zašto dijete uopšte ne govori? „Znate, nemam vremena za njega/nju. Nana ga/je čuva, te daje  mobitel. Te tako provodi vrijeme od od tri do pet sati“. Poražavajuća, ali istinita rečenica, koju svakodnevno čujem kada roditelj dovede dijete jer ne govori ili ima usporen govorno-jezički razvoj zbog dugotrajne izloženosti konzumiranju mobitela, laptopa. Da li roditelji znaju da postoji ljepši način provođenja vremena? To je vrijeme provedeno sa slikovnicom koja nudi mnoga znanja, odnosno mnogobrojne dobiti za dijete. Davno je Tin Ujević rekao:“Knjiga nije hrana. već poslastica“. Da, zdrava poslastica za dječiji mozak kojom razvija mišljenje, pamćenje, bogati riječnik…

Čitanje  djetetu donosi mnogorojne prednosti za njegov cjelokupni psiho-fizički razvoj. Čitanjem dijete razvija kritičko mišljenje, kreativnost, empatiju, komunikacijske vještine, podstiče koncentraciju. Na jednoj od promocija knjige pjesama postavih pitanje:“Šta roditelji djeci najčešće poklanjaju?“ Većina roditelja odgovori da su to razni mobiteli, tableti… Manji broj roditelja rekao je da djetetu kupuje slikovnice, dječije knjige. Sva začuđena postavih pitanje samoj sebi: ima li išta ljepše nego darovati knjigu?! Izjava roditelja vrati me u djetinstvo, kada mi je otac poklanjao mnogobrojne dječije časopise. Kada sam znala jedan dječiji časopis pročitati po nekoliko puta. Radovala sam se lektiri, jer roditelji nisu imali novac da kupe knjigu. To bogastvo darovla mi je školska biblioteka. Satima  čitatala knjigu po nekoliko puta. Podvlačila citate, trudila se da ih memorišem. To su uspomene koje nosim cijeli život. Knjiga je najveće bogastvo koje ti neko može pokloniti. Druženje sa knjigom je  srećno djetinstvo i  zdravo odrastanje.

Svi roditelji imaju želju da im dijete bude uspješno i srećno. Najsigurniji put za uspjeh u današnjem svijetu je da dijete naučimo da zavoli čitanje. U tom procesu pored roditelja, nena/baka, djedova, važnu ulogu imaju i predškolske ustanove, odnosno vaspitači/odgajatelji.

Slika 6. Čitanje i dijete

Čarobna formula za uspjeh djeteta je da da ga naučimo da zavoli čitanje. Praksa je pokazala da djeca koja bolje čitaju imaju mnogo bolje rezultate u učenju. Najsigurniji put za uspjeh u današnjem svijetu je da ga naučimo da zavoli knjigu, odnosno čitanje.

Evidentno je da djeca i mladi 21. vijeka sve manje čitaju. Djeci i mladima uzori su likovi iz reality show koji su puni pogrdnih riječi, vrijeđanja, svađa, spletkarenja, ogovaranja. Blam i sramota 21. vijeka! „Mladi  gledaju televizju 24 sata dnevno. Ne čitaju i ne slušaju. Neprekidno bombardovanje slikama stvorilo je hipertrofirano stanje oka koje ih pretvra u rasu mutantna“. (Federico Fellini). Sve rečeno u citatu, svijet slika koji uništava dječiju psihu koja je mekana poput svile.

Knjigu ništa ne može zamjeniti. Nikakva moderna tehnologija ne nudi takvu riznicu znanja. Knjiga ne nudi gotovu sliku kao televizor, laptop koji nam serviraju kompletan vizuelni doživljaj.

Roditelji moraju i trebaju educirati djecu o značaju čitanja za njihov cjelokupni psiho-fizički razvoj. Treba ih „osvjestiti“ i upoznati šta gube zbog tehnologije 21. vijeka kojoj se svakodnevno prepuštaju. Na ulici, školskim odmorima, u kafićima sa drugarima društvo im je mobitel.

Čitanje predstavlja  tjelesno i  duhovno zadovoljstvo. Ono je izvor užitka. Čitajuči dijete ulazi u čudesne pustolovine, tokom kojh se susreće s različitim likovima. Neki su inspirativni, maštoviti, zabavni, drugi intrigantni, zlobni… Opšte je poznato činjenica da čitanje u najranoj dobi utiče na ubrzani razvoj djeteta, te na sticanje navika i ljubavi prema čitanju. „Čitanje za um, ono što je vježba za tijelo. S jednim se čuva i jača zdravlje, a sa drugim vrlina, koja je zdravlje uma“: (Josph Addison).

U 21. vijeku kada savrameni mediji preuzimaju značajnu ulogu u vaspitanju djece. Današnja djeca i mladi, vrijeme provode na tehnologijama 21. vijeka. Oni komuniciraju sa virtuelnim prijateljima, koje prije nikada nisu upoznali uz pomoć mnogobrojnih društvenih mreža, zatim igrajući razne igrice na kompijuteru… Sve dokono gubljenje vremena koju nikakvu vrijednost za dušu i mozak djeteta. Knjiga postaje zanemarena. Odavno zaboravljena u njihovim životima. Čitaju knjigu kada moraju, a to je kada imaju obaveznu lektiru. Nastavnici maternjeg jezka, često se žale da djeca i mladi malo čitaju. Internet upotrebljavaju da bi pročitali skraćenu verziju lektire koja se obilato „nudi“ na raznim stranicama. Sve protiv bogastva znanja, čitanja, odnosno njenog veličanstva knjige.

„Knjiga mora biti sjekira za smrznuto more u nama“, davno je zaključio Franz Kafka. Djeca i mladi 21. vijeka su duboko „zaronila“ u smrznuto more. Knjigu su zamjenili proizvodima 21. vijeka. Zato im je komunikacija oskudna. Uglavnom se svodi na riječi:“Super“, „Sve je to ok“, „Cool“. „Vrh“… Kod generacija savremenog doba sve je instant: kratko, oskudno, odmah…

Orhan Pamuk rekao je divnu rečenicu koja širi toplinu po tijelu, te daje motivaciju za život:“Jednog sam dana pročitao knjigu i cijeli mi se život promjenio“. Knjiga život čini ljepšim, ulijeva nadu u bolje, srećnije dane. Odaberimo djeci knjigu koja će inspirisati ih za čitanje. Osjetit će da kroz čitanje mogu obogatiti riječnik, usvojiti bezvremenska znanja.Osim toga, razvit će vizuelne vještine i kreativnost. Ne smijemo zaboraviti činjenicu da su roditelji uzori djetetu. Ukoliko, čitate probudite će znatiželju, te ćete djeci inspirisati da posegnu za bogastvom znanja, mašte koju nudi knjiga.

Važnost čitanja proizilazi iz činjenice da ono objedinjuje kognitivne, emocionalne, komunikacijske i društvene vještine. Čitanje oblikuje dječiju ličnost kao što dječije ruke oblikuju plastelin. Pa, nastaju razne čarolije. Takvu čaroliju daruje i knjiga. Ona omogućava djetetu putovanje kroz vrijeme, prostore, posjećuje druge zemlje, dok čita u udobnosti doma. Bogati se znanjima koja nemaju rok trajanja.. Odrast će u socijalno osjetljive ličnosti koja će biti svjesna ljudi koji ih okružuju, uže i šire socijalne okoline- Samopuzdanjem i primjerom bit će uzor i motivacija mnogoj djeci da uvide da je svijet knjige čaroban.

Djeca i mladi koji vole čitati, su oni koji će mjenjati svijet na bolje. Dragi roditelji,  razvijte  čitalačke  navike kod djece u najranijoj dobi jer: “Knjiga je san koji držite u ruci“.

*** o Amri Imširagić:

• Rođena  u Tuzli. Osnovnu i srednju školu završila u Tuzli. Nakon završene srednje škole upisala Defektološki fakultet, odsjek: Surdoaudiologija, kojeg završava prva u generaciji kao prvi diplomirani defektolog surdoaudiolog.Nakon toga upisuje Fakultet političkih nauka u Sarajevu, odsjek Socijalni rad. Magistrirala na temu: „Socio-epidemiološki aspekti ovisnosti o psihoaktivnim tvarima u djece i adolescenata u Tuzlanskom kantonu (1995.-2002.) te stekla zvanje magistra socijalnog rada.

  Nakon završenog magistarskog studija, upisuje doktorski studij na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, Odsjek za pedagogiju, a odbranom doktorske disertacije “Vršnjačko nasilje i njegove posljedice po djecu s posebnim potrebama” 2014. godine stekla zvanje doktora pedagoških  nauka.

•  Zaposlena   u JU. Centar za obrazovanje, vaspitanje i rehabilitaciju slušanja i govora u Tuzli kao učitelj, natavnik predmetne nastave, rehabilitator. Od 2020. godine obavljam funkciju direktora. Učesnik brojnih simpozija, konferencija, okruglih stolova u zemlji i inostranstvu …
• Do sada objavila 14.knjiga, priručnika, knjigu poezije, knjigu kratkih priča …