Ah, ta naša dijaspora raspolućenih duša… Ni tamo – ni ovamo. Pa još kada nevolje zadese- najteže kada izgube najmiliji ili bolesti zaredaju…                                                                                                        

… U zadnje vrijeme bio sam zaokupljen oko sebe, konkretno oko liječenja oštećenih ramena. Ipak sam odlučio u martu da uradim specijalne regenererativne injekcije za oba ramena. Nakon njih, biću jedno vrijeme primoran odbaciti štake i vezati se za koristenje invalidskih kolica, pa fizikalne terapije, itd. Ovo kao odgovor na tvoje pitanje, kada ću sa kćerkom u Bosnu. Ako te specijalne injekcije uspiju onda bi planirali na ljeto naredne godine…

Nego, ovdje u gostima kod moje najstarije sestre je svekrva njene kćerke, inače Tuzlanka. Eto, prvi put je morala doći zbog žalosti, pogibije Amilinog drugog unuka prošle godine. Pred povratak nazad nazad veli: “… Ne razmišljam zbog duga puta u povratku i nezgodnog presjedanja u 3 aviona- žao sina i snahe jer su toliko dotučeni gubitkom, da više nisu u stanju da rade. Tuga, četrdesetogodišnjaci, uskoro budući psihološki invalidi…”

U znak poštovanja za tvoj umjetnički i mirovni angažman naumio po Amili poslati malo neke tehnike koja ti može ustrebati. Možda bi volio nešto od prenosne elektronike (tablet ili nešto slično, pogledaj par prospekata ) da bude za uspomenu…

Za sada toliko od mene. I, molim te, pozdravi naše zemljake sa kojima si tamo u konkratu, za koje znaš da mene poznaju…

Piše dobri Zeir Redžić iz Las Vegasa. Dirnut sam… Ma, hvala, ne treba..! Imam osnovno. A i nisam nešto dobar po tom pitanju. Sve strahujem da mi pisani materijali i foto- ahiva ne “odlete” (najglavnije je na 8 – 9 malih i jednim velikim USB-om ali nikad nisam siguran da neće gdje zablokirati). Kao nedavna, tek završena kolumna na laptopu. Slučajno kliknuh neku tipku – u trenu sve ode i ostade samo grozna bjelina..!

Vedri zajednički snimak sa kćerkom i zetom

NOVA TEHNIKA

Slično u Bergenu- o, Nebesa!- odleti trećina naručenog dramskog teksta..! (Varfor gråter solen, kasnije je predstava odigrana i na našem jeziku u Tuzli, op.a.) Viknuo – vrisnuo, zaredao sve psovke ovoga svijeta…

Kada sam koliko toliko ohladio valjalo nanovo po sjećanju koliko se mogne. I sa dodatnim problemom zbog cajtnota- hoće li u Oslu Elen Krmjić stići prevesti na norveški? Stiglo na vrijeme i šlag pred premijeru u BIKS-u, poslat buket cvijeća sa čestitkom Harry Herstada , u slobodnom prevodu regionalni premijer, koji je vukao konce oko razvoja projekta Sopp for fred (Gljiva Mira).

Sa novom tehnikom jednostavno nisam na ti. Koju godinu pred rat planirano da se za novine nekada čuvene tvornice Birač (sada Alumina) nabavi u to vrijeme najsavremeniji kompjuter na kome se može sve, kompetan prelom (montaža) stranica sa tekstom i fotosima.

Na haber Nusreta Sarajlića, koji je bio na čelu sektora Plan i analize odgovorio neodređeno, bez trunke radosti. Izmijenjao štamparije: tuzlanski Grafičar, novosadski Dnevnik i Vesti nedaleko od Zlatibora. Sa različitim montažerima pekao zanat. Pročulo pa će zamoliti prijatelji Rade Perić i Hasan Hadžić da pomognem – naravno i zadžabe oko uređenja dječijeg lista Galeb i novopokrenuteTribine. (Zarati se i ne vidjeh taj kompjuter. I, kad se ono hoće- prve  zime u izgnanstvu, u Leirviku na norveškom otoku Stord, kao božićni poklon u moj improvizovani atelje kompjuter sa printerom lično donio močni Herstad koga  često spomenem…) 

Znano da mlađi u malom prstu imaju sve oko nove tehnike. S početka pomagala starija kćerka. A vremenom nadošao kad zapne da laptop ne treba isključiti. Tako sam oko nedavnog problema- srećom u blizini je Genelecov šef Amir Ostraković i za minut sve vratio na svoje mjesto…

Na koncu Zeiru poručio: U redu, u redu.., pošalji neki laptopčić (on da će i kameru!) i veliko hvala..! Nema potrebe skup- dovoljno za pisanje kao rezerva i dobro doći za arhivu oko najnovijeg što pripremam u najkomšijskijoj zvorničkoj ulici, lakše snalaziti. U Genelecu usput konsultovao oko strujnog adeptera pošto se američki razlikuje od ovdašnjih- kažu neće biti problem namontirati.

U RUKSAKU NAJSIGURNIJE

Mogu zamisliti kako je našima nakon katastrofalnih požara u Kaliforniji. Nema vijesti da je neko stradao. Amila Sejdinović je sretno stigla i nakon što se malo odmorila, obavljena je primopredaja. Hvala, a posebno što je osjetljivu tehniku smjestila u ruksak kao ručni prtljag. I stalno bio na oku za vrijeme nekoliko presjedanja.

A kapu dole ko je izmislio- zgodan za razne prilike. Imam ih nekoliko poklonjenih: jedan iz Eskilstune, drugi iz Slovenskih Konjica, treći iz Frajburga, četvrti iz Zvornika. Najzadnju peti, iz Las Vegasa… i – svi zanimljive priče i povoda. Ako ne mogu stati kao eksponati muzejske postavke BijeliGolub, sasvim sigurno naći na fotosu uz ostale poklone. U prošloj kolumni išlo o najdragocjenijem, a ovaj ruksak je “doletio” sa najvećih daljiina … 

Info.GljivaMira/ DaBudeBolje                                                                                                                                                          

SeaD

P.S.

 U vezi prošlogodišnja kolumna: Bijeli golub ponovo (ne) leti 501:  HOLIVUDSKO VJENČANJE I BOSANSKE ZARUKE

__________

­­­­­­­­Kolumne i objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje &GljivaMira; Reference osnivača projekta OVDJE  * Prenose portali: Bolja Tuzla i Regional.ba * Povremeno Šeher Banjaluka u Švedskoj i BIHDIJASPORA INFODESK * Fb. stranice: Gljiva Mira, BIH DIJASPORA INFODESK i Zvornik kroz sela, mahale i čaršiju. Kontakt: info.gljivamira@gmail.com & dabudebolje@gmail.com   

*** fotografija na naslovu članka:

Amila Sejdinović predaje vrijedne poklone Zeira Redžića iz Las Vegasa i dvije hedije od šire familije osnivaču projekta Gljiva Mira i buduće muzejske postavke Bijeli Golub