Ono naše da neće ugristi više ne vrijedi. Tek onda belaj nastaje a brojni su slučajevi. Kratko: svako zašto ima i svoje zato.
Piše: Sead Hambiralović
Lijep je osjećaj kad ti dan krene dobro, a grdno pokvari ovo ili ono. Šetalištem od Pošte prema Gradskoj upravi trebao se mimoići sa srednjovječnim čovjekom koji je “pustio” ljubimca. Neka li je nervozna komunikacija sa životinjom- dešava ako ne “sluša”. Poveliki je, skoro sličan onome koji je ugrizao nedavno pred UKC-om. Pisano o drami koju ne bih nikome poželio.
Uznemiren zastao i obratio vlasniku:
– Molim te, zaveži psa da prođem..?
– ?
Vlasnik sa čuđenjem osmotri.
– Nedavno jedan ugrizao…
Zatečen je.
– Otkud ja znam ko se boji..?!- promrsi, nevoljno uhvati ljubimca i namaće uzicu.
Jah, najpametnije otšutjeti. Psu baš ne bi pravo i haman osmotri kad sam nastavio pješačkom.
GORE OD STRAHA
A ne bi se to nazvalo strah. Sve najgroznije strahove ovog svijeta preživio- one skoro dvije sedmice u oslobođenom- okupiranom rodnom gradu; posebno iznad Alpa kada pilot javlja da se moramo vratiti u Minhen. A Mario Blečić, savjetnik istarskog župana čekao na Plesu. Pa ćemo na sastanak njegovim autom u Pulu… Nekako sletjeli i dok smo izlazili, kroz otškrinuta vrata kabine, nepomičan je sjedio pilot pognute glave oslonjene na dlan desne ruke… Sa drugim avionom u Zagreb i kašnjenjem stigao. Odahnuo i Mario kad me ugledao…
Ovo sa psima ne može bezveznije ako dođe do ujeda. Odmah i sad da se rane dezinfikuju i previju. Pa hajde se ganjaj sa vakcinama protiv tetanusa. U oktobru lutrija ima- nema u apotekama? Odmah serum i prva vakcina, druga nakon mjesec, treča nakon godine. Uporedo antibiotik- tablete povelike (oko 2 cm) pa krkaj – gađenje u grlu već nakon treče…
Ukratko prepričati (o)pisano: pod hitno uhvatiti psa- lutalicu da se provjeri je li bijesan. Neizvjesnost i nemir hoće li se pronaći? Pa zapucati u Veterinarsku stanicu u Bukinju je li taj..? Pa praćenje životinje deset dana i još tri puta otići…
U tom čekanju najgora šuhva ako bude bijesan. Ima vakcina. Neki kažu ovako, neki onako (lisice prenose, viđaju na Banji). Kao kod korone oko vakcina. A spominjao zagrebačkog psihijatra i na kraju kako je tužno završio jer je darnuo u osinjak koji su ZA. Biznis je biznis…
Onda novi šok: na Tuzlanskom kantonu samo za jednog osiguranika godošnje planirana vakcina zadžabe– ostali moraju platiti četiri po 8 (osam) hiljada maraka, ukupno trideset dvije! (rečeno u povjerenju i – kako “djeluje”, op.a.). Ni slučajno primiti! Nisam ni za koronu. A koliko je vjerovati državnom “aparatu” i struci uvjerili se vezano oko udruženog poduhvata nabavke respiratora. Koliko li samo života ode..?!
Zanijemio kako ode strikan Tunje Jokića. Djeca vani- u srijedu odvezao da primi vakcinu, u petak na UKC, u nedelju naveče telefonom razgovarali- treba da ga inhaliraju i zamolio da mu donese češalj… U ponedeljak spremao se da krene- javiše da je Gabriel Jokić (84) podlegao..!!!
ŠTA VELI STRUKA
Vratimo se temi. Nakon objavljivanja iskustva, potom kaHve sa direktorom Veterinarske stanice, https://boljatuzla.ba/bijeli-golub-ponovo-neleti-567-izvoz-pasa-lutalica/ , evo (i) dopisa iz Zavoda za javno zdravstvo TK, fotos uz naslov:
U ambulanti za postekspozicijsku antirabičnu zaštitu u Zavodu za javno zdravstvo Tuzlanskog kantona se provodi postekspozicijska antirabična zaštita povrijeđenih lica od strane životinja.
Nakon evidencije (uputnica od nadležnog doktora) se provodi pregled povrijeđene osobe, uzimaju anamnestički podaci od strane povrijeđene osobe, obrada povrede te nakon sagledavanja okolnosti pod kojim se povreda desila, utvrđuje indikacija za započinjanje postekspozicijske zaštite koja podrazumijeva aplikaciju antirabičnog seruma i vakcine. Ovisno o vrsti životinje koja je nanijela povredu, načina povređivanja kao i utvrđivanje vlasništva životinje, ista se podvrgava trokratnom veterinarskom nadzoru (uputnica epidemiologa Zavoda) te nakon veterinarske opservacije koja traje 10 dana (tri pregleda životinje u vremenskom periodu od 10 dana) donosi odluka o potrebi provedbe zaštite. U slučajevima povređivanja osobe od strane divljih životinja (lisica, vuk…) zbog nemogućnosti veterinarske trokratne opservacije, postavlja se indikacija za započinjanje antirabične zaštite. Posebno se u riziku lovci, lovočuvari, šumski radnici itd.
S poštovanjem,
Prim. mr med sci Blaško dr Topalović, specijalista epidemiologije
E pa, ljubitelji životinja lijepo što ih volite. Ali ako iz psiholoških razloga nasrnu na prolaznike- do vaaas je! Pravila se moraju poštovati. Ko treba da sankcioniše one koji puštaju pse neka odu na Banju ili spomenutu stazu i obrate pažnju na travnjake ili pješaćku stazu iznad Jale. Neki dan uradio fotos kao “ilustraciju” na Brčanskoj- mlađa žena veli da nije vlasnik puštenog pored zgrade…Da joj se povjeruje i naumio predložiti Harisu Dediću u “Boljoj Tuzli” neka zasjeni lik. On to sigurno umije- u zadnji čas odustao. Imam važnijeg a oko slikanja – neka slikaju oni koji zato primaju platu!
A ovako stvari stoje sa naknadom nematerijalne štete za koju je odgovoran Grad via Komunalac. Haj da se uvjerim kako to (ne)funkcioniše. Opunomoćio advokata– rutinska i “uigrana” odibijenica o nagodbi i -preostaje tužba. Vještak će izračunati procente na bol, strah… Svaka stavka košta toliko i toliko. Sveukupno može izaći između 1,5 – tri hiljade maraka koje treba dočekati za nekoliko godina. U Zvorniku vele 2 hiljade.
Poznati lik iz starozvorničkog miljea- Goran Bogdanović sa predivnim psom. Naravno, po propisu u šetnji Mejdanom pored Drine, jedinoj gradskoj zelenoj površini. Donedavno godinama najčešće viđana Slobodanka Lazić sa povećim psom. Ljetos zbog bolesti i starosti “uspavan”- tužno se rastali, a haman je (i) odahnula.
NE TUŽBA
I pored svega gorkog izdešavanog, naročito nakon definitivnog povratka, onda “šutnje” oko oživljavanja sprata kuće slavnog slikara- nekako ne ide da tužim. Ispala “osveta”. Ma daaaj– tih koliko bih već dobio je ništa spram “uložnog” u ovaj grad: od avionskih karata – bar po 4 puta godišnje još od potpisanog Dejtona, kada su iznosile hiljadarka maraka do Zagreba, pa klajkaj busom devet sati jer je most kod Orašja bio srušen i valjalo noću skelom, a kolona u nedogled. Kasnije do Sarajeva i busom peko Karaule… A nemjerljivo potrošenih emocija i koliko se (in)direktno ponešto doprinijeo u Norveškoj i Švedskoj oko propagiranja multinacionalne Tuzle. I krunskim da su tokom rata ostavljene bogomolje na miru… Sačuvan je dio tv- trake i novinskih tekstova sa fotosima, zadnjih godina ponajviše o slanim jezerima i koje besplatne reklame! Jedna zanimljiva montaža dobro će se uklopiti u najavljivanu muzejsku postavku o Bijelog Golubu u najkomšijskijoj zvorničkoj ulici…
(Sa Gradom krenulo nizbrdo i do “zapleta” kada se u priču ugurao nekadašnji sekretar- nikad iz principijelnih razloga ne pitah šta bi sa onim pismom koje sam 96. izdiktirao i neka pošalje u Oslo? Molio da mu pomognem oko jedne konekcije. Juče pogledao na Google- bilo je fajde, ne znam koliko privatno.
Niks, ni hvala, niti javio završi li što je Selim naredio- ostade više razočaran i ljut od svih nabrojanih u prošloj kolumni…). A ja i nisam nešto. Zato s debelim razlogom odbio prijateljski prijedlog Unuke da se izgladi “ono” izgrađeno na Banji i- ne reda dalje. Konačno ode, ostao uigrani tim i to je sada problem- od Udruženja za razvoj Nerda sve do sekretarice novog gradonačelnika.
Nešto je jače, vuče natrag i brka logiku svaku…Tako na kraju moga “Novog sunca” oko prvog poslijeratnog dolaska u rodni Zvornik, sa prethodnim pripremama u Tuzli. Ima u poemi i na filmu, a ponajviše zbog onih spominjanih majkinih 49 posto procenata glavni razlog što sam odustao od tužbe. Pa i koliko je vjerovati našim strukama– treba zbaviti ovo, pa ono da ti se razvlači pamet – i prekoviše pogodilo iskustvo oko prošlogodišnjeg udruženog poduhvata na čelu sa opštinskim sudijom i nevjerovatnim epilogom. Tako da nema novca koji bi nadomjestio nedavno doživljeno…
P.S. Da se svede. Ozbiljna je rabota imati psa- obaveza i odgovornost. Onaj bergenski proveo je lijep i uzbudljiv pseći život u izbjegličkoj porodici..; malešni tuzlanski, što ima “cezarov sindrom”, ušao u priču u knjizi o Panonici (dozvoljeno sa psima jedino u vansezoni, op.a.).
Posebno su zanimljiva dva zvornička. Jedan je poznate pasmine kao norveški i privodi lijep pseći život. Godinama vlasnik svako jutro i popodne od Fetije izvodi u šetnju do Kule i natrag da Ajs istrese višak energije. Pretopstaviti: ljubavni problem– stužio se na opisanu scenu kako je stradala stara deka i javno obećao zauzeti se da mu se pod starost nađe djevojka. Napokon dovedena, preskočiti detalje- vlasnik je naravan povratnik i nije nešto ljut što ne dobi štene kakva su pravila. Drugi je zanimljiv iz više razloga. Ako vlasnik htjedne može dobiti rođački savjet veterinara iz Linca. Ili jednog od trojice sa najvišim titulama struke u renomiranoj tuzlanskoj Veterinarskoj stanici. Vjerujem zadžabe kada im ukratko kažem predpriču– sigurno i nasmiješiti..!
Svako zašto ima svoje zato: posebno lutalice – posebno kućni ljubimci – posebno oni na lancu u dvorištima. A tuga je prizor zavezanog u Hendeku, sokačiću pored kuće Zvonke Sameka u skučenom dvorištu kako iz sve snage laje ko prođe i nikako da preskoči čvrstu željeznu ogradu. Slično sa ljudima što su takvi. Negdje je greška. U prošloj kolumni i prekoviše rečeno.
__________
Kolumne i objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje &GljivaMira; Reference osnivača projekta OVDJE Prenose portali: BHDINFODESK ili BIH DIJASPORA INFODESK, Bolja Tuzla; Regional.ba, Šeher Banjaluka u Švedskoj Fb. stranice: GljivaMira, Zvornik kroz sela, mahale i čaršiju. Kontakt: info.gljivamira@gmail.com & dabudebolje@gmail.com
