Iransko bombardiranje Izraela 1.oktobra 2024.godine, sa oko 180 projektila, uključujući mnoge balističke rakete, bio je praktički direktan pokazatelj prelaska na direktnu konfrontaciju dvije regionalne sile Irana i Izraela, umjesto da i dalje ratuju na „proxi način“, kao što je bilo od 7. oktobra 2023 preko proiranskih milicija, posebno palestinskog pokreta Hamas, libanskog  Hezbollaha i pokreta Huti u Jemenu. Prema Iranskoj revolucionarnoj gardi, napad je uslijedio kao odgovor na izraelsko ubistvo vođe Hamasa Ismaila Haniyeha usred Tehrana 31.jula 2024.godine i lidera libanskog Hezbollaha Hassana Nasrallaha 27.septembra 2024.godine.

Ovaj napad razlikuje se od iranskog prvog napada 13/14.aprila ove godine, jer je po intenzitetu bio dvostruko veći. Iran je u ovom napadu koristio balističke projektile za razliku od aprilskog napada u kojem su korišteni uglavnom dronovi i krstareći projektili. Većina projektila prošlog aprila bile su klasične rakete, kojima je trebalo najmanje dva sata da stignu do ciljeve u Izraelu, sa izuzetkom pojedinih balističkih projektila, dok im je u zadnjem napadu trebalo samo 15 minuta da rakete pogode svoje ciljeve u Izraelu. Iran je, po prvi, koristio put hipersoničnu raketu „Fattah” koja postiže 15 puta veću brzinu od brzine zvuka sa dometom do 1400 kilometara. To je drugi put da su korištene nakon što ih je Rusija koristila u ukrajinskom ratu.

Postoji poznata izreka, koja se pripisuje Lenjinu da „postoje decenije u kojima se ništa ne dešava, i nedjelje u kojima se dešavaju decenije“. Ova izreka nikada ne bi mogla biti istinitija, nego tokom ovog sudbonosnog septembra, koji je započeo sa eksplozijom hiljade pejdžera, koje je koristio Hezbollah, zatim ubistvom glavnog iranskog saveznika u regiji Hassana Nasrallaha u Beirutu. Nakon ovih dramatičnih događaja počela su se postavljati mnoga pitanja, poput: Koja je prava iranska uloga u sukobu? Hoće li Iran izbjeći direktan sukob s Izraelom? Da li je ono što Teheran nudi svojim saveznicima na Bliskom istoku dovoljno da se odupru superiornoj izraelskoj vojnoj mašineriji? Može li Iran žrtvovati svoje saveznike u zamjenu za bolju poziciju u kontekstu svojih pregovora sa Zapadom oko nuklearnog programa? Postavljaju se mnoga pitanja oko prirode odnosa između Teherana i proiranskih milicija u Libanu, Siriji, Iraku i Jemenu.Stav Hezbollaha od izbijanja sukoba Hamasa i Izraela 7.oktobra 2023  bio je jasan, a to je da podrži pokret Hamas u tom ratu otvaranjem sjevernog fronta, čime je izvršio vojni, ekonomski i psihološki pritisak na izraelsku vojsku, ali ratna igra na sjevernom frontu se odvijala tokom cijele godine rata po pravilima borbenog angažiranja „Rules of engagement-ROE“[2]. Gotovo striktno su se držali pravila, jer izraelski avioni bombardiraju baze Hezbollaha u južnom Libanu, a oni odgovaraju raketnim napadima na izraelske vojne baze na sjeveru Izraela i tako po pravilima udarac za udarac.

Sa ubistvom Nasrallaha, politika „odvraćanja” koja je uvijek oblikovala složenu dinamiku odnosa između Izraela, Hezbollaha i Irana bila je uzdrmana. Iran je decenijama gradio Hezbollah ne samo kao jednog od svojih glavnih zastupnika, već i kao kritični element doktrine odbrane Islamske Republike. Procjenjuje se, da Hezbollah posjeduje oko 150.000 projektila i nekoliko hiljada dronova, a sve je nabavio uz pomoć Irana tokom više od jedne decenije. Hezbollah je predstavljao iransku „policu osiguranja” od bilo kakvog napada Izraela na iranska nuklearna postrojenja.

Kao odgovor na ovu seriju udara, iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi rekao je 25.septembra 2024.godine u Ujedinjenim nacijama, da je Hezbollah „potpuno sposoban da se brani i da odbrani Liban i libanski narod“[3]. Što se tiče iranskog predsjednika Masouda Pezeshkiana, u svom govoru na Generalnoj skupštini UN, on je kritizirao rat Izraela u Gazi i upozorio da njegovi napadi na Liban ne mogu tek tako proći.  Koristio je pomirljiviji ton za razliku od svojih tvrdolinijaških prethodnika izbjegavajući retoriku o eliminaciji Izraela kao najvećeg neprijatelja Islamske Republike. Iranski predsjednik dodao je, da Izrael želi da uvuče Iran u rat i da „Iran je spreman smiriti tenzije s Izraelom i položiti oružje ako Izrael učini isto.” Ova izjava je izazvala kritike nekih tvrdolinijaških konzervativaca bliskih iranskom vrhovnom vođi Aliju Khameneiju zbog njegovog govora o smirivanju tenzija s Izraelom[4].

Iran se našao zarobljen u mreži regionalnih saveza, koje je sam ispleo, kako bi osigurao vanjsku zaštitu. Iran i Izrael su usred spirale nasilja i zasada je nemoguće predvidjeti do koje mjere i dokle bi se mogao ovaj sukob proširiti. U svakom primjeru Iran je sada u defanzivnom položaju, nakon što je njegov sistem savezništva poljuljan uslijed poraza Hamasa i Hezbollaha i tako njegov kredibilitet kao regionalne sile smanjen, zato je Teheran morao da odgovori sa ovim raketnim napadima na Izrael.

Prema mišljenju analitičara sadašnja eskalacija se odvija u okviru pravila angažiranja i međusobnog odvraćanja i neće dovesti do nekog šireg regionalnog sukoba. U svim ovim napadima Iran nije gađao strateške lokacije u Izraelu, kao što su aerodromi, luke, elektrane ili nuklearni reaktor Dimona. Nema sumnje da su prije oba napada postojale indirektne komunikacije s Washingtonom o prirodi, snazi ​​i vremenu napada. Teheran je obavijestio Moskvu o razmjerima svojih udara, pa tako su američka i izraelska strana bile obaviještene preko međunarodnih posrednika.

Izrael odmah iza napada prijeti, da će odgovoriti na iranske napade na nuklearne objekte ili naftna postrojenja Irana. Ratno vazduhoplovstvo se osposobilo za ovaj scenariji već u 2022.godini. Izrael smatra Iran egzistencijalnom prijetnjom, zbog nuklearnog programa, te je u više navrata prijetio da će uništiti nuklearnu elektranu u Bushehru. Krajem maja 2022.godine Izrael je trenirao za ovaj scenariji koristeći 100 lovaca svih tipova i podmornica. Međutim, postoje stvarni izazovi sa kojima će se Izrael suočiti u misiji napada na Iran, jer ovakva operacija nije slična operaciji uništavanja iračkog nuklearnog reaktora „Tammuz” tokom juna 1981.godine u kojoj je korišteno 16 aviona F-16, ali ovaj put takva operacija je skoro nemoguća.Među pripremama, koje je Izrael započeo u 2019.godini, bile su i nabavka aviona F-35 sa većim rezervoarima goriva, kako im avion-cisterna ne bi bio potreban prilikom izvođenja napada na Iran i tako mogu obaviti misiju bez zračne dopune goriva preko avio cisterne.

Ali lovac F-35 s većim rezervoarima neće moći nositi dovoljno bombi za napade, koji bi mogli utjecati na snažno utvrđene objekte, osim toga, izgubit će dio svoje Stealth tehnologije (niske uočljivosti), kako bi izbjegao detekciju iranskih radara. Ostali avioni F-16 i F-15 morat će da dopune gorivo, a to će ih staviti u veoma težak položaj pred iranskim radarima.

Sjedinjene Američke Države ne podržavaju izraelski napad na Iran, jer Pentagon nema tačne informacije o sistemima protivvazdušne odbrane, koje Iran ima – da li su to ruski S-400, ili neki drugi sistemi proizvedeni u Iranu. Logično, ko god uspije da proizvodi balističke i hipersonične rakete, kao što je slučaj sa Iranom, može da proizvodi i napredne sisteme protivvazdušne odbrane.

Pentagon ne želi, da njihovi napredni avioni F-35 budu srušeni na iranskom teritoriju, kako se ne bi ponovio scenarijo lovca F-117 Stealth, koji je oboren nad Srbijom 1999.godine i čije su tajne došle u ruke Kine i Rusije. Pentagon je bio primoran, da zaustavi proizvodnju tih aviona i nadomjestiti ih sa modernijim programom F-35. Pentagon ima gorko iskustvo s Iranom kada su iranske zračne snage oborile dron RQ 4 Global Hawk, tijekom novembra 2019.godine, sistemom „Sevom Khordad” iranske proizvodnje, usprkos visokoj tehnologiji, koju ovaj dron posjeduje.

Sa druge strane Teheran je, preko posrednika[5], poslao jasnu poruku Izraelu, da će odgovoriti na svaki vojni napad oštrim i nekonvencionalnim odgovorom, uništavanjem cjelokupne vitalne civilne i vojne infrastrukture u Izraelu. S obzirom na brzinu i efikasnosti iranskih balističkih i hipersoničnih projektila, ostaje pitanje: Ako Izrael napadne Iran borbenim avionima F-35 i uspije, tada će Iran odgovoriti nekonvencionalnim odgovorom na vojne i civilne aerodrome. Da li će onda izraelski borbeni avioni pronaći odgovarajuće piste u Izraelu na koje će sletjeti po povratku?  U međuvremenu, izraelska prijetnja, da će napasti Iran snažnim vojnim udarima ostaje samo medijska prijetnja, a moguće da će odgovoriti na ograničen način raketama dugog dometa, koje mogu gađati nestrateška područja bez izazivanja smrtnih slučajeva. Kao što je bio to slučaj izraelskog napada 19.aprila 2024.godine na okolinu oko iranskog vojnog aerodroma Isfahan[6].

Od Islamske revolucije 1979.godine, Iran teži da postane dominantna sila u regionu. Kako bi ostvario te historijske ambicije, odlučio je podržati palestinsku stvar i parole uništavanja Izraela, kao sredstvo za postizanje tog nacionalnog cilja. Teheran je pružio finansijsku i vojnu podršku nekim grupama otpora protiv Izraela, posebno Hamasu i Hezbollahu, pokreta Huti i ostalim šiitskim milicijama u Iraku i Siriji „osovini otpora“. Izraelu mora biti jasno da ne može uništiti Iran, ali okončanje izraelsko-palestinskog sukoba bi izvuklo glavni adut iz ruku Teherana i tako eliminirao mogućnost, da koristi palestinsko pitanje kao političko sredstvo za dominaciju u regiji.Svaka američka administracija od početka osnivanje Izraela podržavala je izraelsko-palestinski mir zasnovan na rješenju dvije države. Tokom protekle tri decenije, Sjedinjene Države pokušale su da posreduju u sporazumu između njih, ali nisu uspjele, uglavnom zato što svaka strana odbija da učini neke od ustupaka, koje je tražila druga strana. Iako Sjedinjene Države nikada nisu odustale i insistirale da obje strane naprave ustupke, kako bi postigli sporazum, nikada nisu odstupile od principa, da rješenje dvije države ostaje jedino praktično rješenje. Izrael, posebno, mora shvatiti da ne postoji mogućnost, da bilo koja buduća američka administracija promijeni ovaj stav.

Iako sve veći broj Izraelaca uglavnom smatra, da rješenje o dvije države više nije održivo. Ali ne postoji druga održiva opcija, koja bi okončala izraelsko-palestinski sukob. Veliki broj Izraelaca je postao žrtva lažnog narativa da palestinska država predstavlja egzistencijalnu prijetnju Izraelu, dok u stvari izraelska nacionalna sigurnost leži upravo u stvaranju palestinske države uz međusobnu punu saradnju po svim pitanjima od ekonomije do nacionalne sigurnosti.

Izraelci i Palestinci su se sve više ispreplitali, a njihovo teritorijalno razdvajanje postalo je jednostavno nemoguće. Na Zapadnoj obali ima oko tri miliona Palestinaca, više od dva miliona u Gazi i dva miliona u Izraelu. Nasuprot tome, na Zapadnoj obali ima više od 700.000 Izraelaca, uključujući 230.000 u istočnom Jeruzalemu. Ukupan broj izraelskih Jevreja približno je jednak ukupnom broju Palestinaca u sva tri područja zajedno, po približno sedam miliona. Ni pod kojim okolnostima nijedna strana neće moći iskorijeniti drugu ili pokušati etničko čišćenje na bilo koji način, uključujući nasilje.

Kakav god bio ishod eskalacije ili budućeg rata između Irana i Izraela, korijen sukoba će ostati, a to je palestinsko pitanje. Nema sumnje da mir i stabilnost na Bliskom istoku, koji će donijeti mir i sigurnost zemljama i narodima regiona, a isto tako Izraelu i Jevrejskom narodu, počinje sa uspostavom palestinske države.

Ljubljana/Washington/Brisel, 7.oktobar 2024

Fusnote:
[1] IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, je nosilac specijalnog konzultativnog statusa pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine i izdavač je međunarodne naučne revije „European Perspectives”.