ILI: Predeverali smo ovogodišnju predizbornu kampanju i dan izbora, pa sad mirnije i bez srkleta možemo podvući crtu pod sve ono što je više ličilo na cirkus, nego na, kažu, vrhunac demokratije i uživanja u njoj
Vraćam se kući s posla – početak je proljeća davne 1992. godine, prema nama tutnjaju agresija i rat – uđem u lift u zgadi u kojoj stanujem u tuzlanskom kvartu Stupine i, odmah s vrata, uočim crnim flomasterom krupno ispisano “Ovo je Srbija”. Kad sam idućeg jutra kretao na posao, ispod je neko dopisao, takođe krupnim slovima, “Ovo je lift, budalo”. Pokušaj da se izbrišu oba natpisa nije uspio, valjda zbog vrste flomastera, kojima su bili ispisani. Sve do poslije rata, kada je to neko, najzad, učinio, pa su iščezli i “Srbija” i budala.
Na ovo me je u sjećanju vratio koloplet vijesti o finalu ovogodišnje predizborne kampanje. Konkretno: informacija o predizbornom skupu Ujedinjene Srpske u banjalučkom naselju Lazarevo, na kojem je njen lider Nenad Stevandić u neko doba pao u nacionalpatriotski sevdah, pa odlučio da se isproba kao pjevač – iskazao se pjesmom Riblje čorbe “Kad hodaš, ne zastajkuješ”, pa poentirao narodnom “Ovo je Srbija”. Pošto su svi prisutni takođe bili u istoj vrsti nacionalpatriotskog transa, niko se nije sjetio da ga, bar s edukativnim geografskim naglaskom, obavijesti o tome gdje je Srbija, a naročito gdje nije, a još manje da ga poduči onako kako je glasila davnašnja poruka u liftu u mojoj zgradi.
Finiš predizborne kampanje je, prema očekivanju, bio obilježen naporom da se kompletira “umjetnički dojam” o onima koji pretenduju na glasove. Ali, pošto se to, u našim iščašenim i na opštu kulturu otpornim uslovima, često svodi na blamažu i ispade, tik pred 6. oktobar imadosmo mrtvu trku u pojačanim udarcima ispod pasa, u naglašenim uvredama, podmetanju, optužbama, prijetnjama i lažima, kršenju izbornih, ali i drugih propisa i, konačno, u primjerima otužnog utapanja u neznanju i blasfemiji. Koliko god smo oguglali na ispade, incidente, skandalozne izjave i poteze, uvijek smo iznova zatečeni i nespremni da to prihvatimo, a nikako podržimo kao koristan i uman način političke borbe.
Čak i samo nasumično izabrani ispadi, čiji je zajednički imenitelj očit sukob sa zdravom pameti i elementarnom pristojnošću, do bola su grub dokaz o tome da, s jedne strane, još stenjemo pod teretom političke i svake druge nepismenosti nemalog broja ljudi, kojima se lako podilazi sirovošću i ispadima, a s druge strane smo, istodobno, sapeti kratkim hlačama ovdašnje demokratije, koja nikako da stane na noge, jer su je zauzdali oni koji je bezdušno i nesmetano kompromituju, obezvređuju i zlorabe.
Raznovrsni su i u pravilu teško probavljivi primjeri, od kojih se tek neki čine naivnim. Recimo igrokaz, koji se prije desetak dana zbio u banjalučkom naselju Dolac, kada je, u režiji SNSD-ovog dvojca Vlade Đajića i Ljube Ninkovića, svečano presječena vrpca na otvaranju lokalnog mosta, pri čemu je samo falio most, ali ne i poruka o tome da banjalučki gradonačelnik Draško Stanivuković nije ispunio (ni) ovo svoje obećanje. Ni slučajno, međutim, nije naivno ono što nam je ponudio SDS sa audiosnimkom, u kojem Milan Raduljić, zaposlenik Oružanih snaga BiH, priznaje da kupuje glasove za SNSD-ovog kandidata po nalogu državnog ministra Staše Košarca. Ili potkraj prošle sedmice objavljena skandalozna izjava Elvire Abdić Jelenović, predsjednice Laburističke stranke i kćerke osuđenog ratnog zločinca Fikreta Abdića, kojom vrijeđa muslimane Velike Kladuše u vezi sa džamijskim ezanima, kazavši da “mogu pojačavati koliko god hoće, samo da skrenu pažnju na sebe”, pa bezočno lažući da “toga ranije nije bilo” i sramno negirajući vjekovnu tradiciju naših prostora.
Ipak, najdublje je u besmisao, političko-šovensku kaljužu i neviđeno skandaloznu glupost potonuo SDA-ov predsjedavajući Skupštine HNK-a Džafer Alić, smatrajući se pozvanim da ustvrdi kako su Bošnjaci “vlasnici ove zemlje i da imamo neugodne podstanare, iza kojih uvijek moramo čistiti, mesti, popravljati, graditi”. Na šta su, dakako, promptno reagovali oni koji su jedva dočekali da im se ponudi ovakav povod za radikalno zastranjivanje, ali reagovali su i mnogi u narodu, u čije ime je istupio rečeni lik. Kome, kad je o njegovoj stranci riječ, koliko se zna – nije zbog toga falila ni dlaka s glave. Istu zaštitu ima i SDA-ova kandidatkinja na izborima Kenela Zuko, nakon što je na predizbornom skupu u Vogošći krajnje uvredljivo govorila o Bošnjacima Srebrenice, prepoznavši ih, u vremenu prije SDA, po volovskim kolima, neimanju asfalta i zaostalosti u razvoju.
Izdržali smo čitav arsenal ovakvih i sličnih primjera. Dovoljno za sliku kampanje koja je više ličila na vašarsko-gladijatorsko nadmetanje u prizemnosti, sirovosti i vrijeđanju, nego na vrhunac demokratije. Pri čemu je jedino dobro što nam to olakšava naum da bez srkleta uokvirimo sliku predizbornog mjeseca (kršenje propisa, zloupotreba javnih resursa, skoro 11 miliona KM skršenih u kampanji, lažni čelnici lista itd). Plus olakšanje, poput onog davnog, nakon brisanja poruka u liftu: neko s više, neko s manje ožiljaka je ipak predeverao i cio septembar i 6. oktobar.
