Kontinuitet postojanja i provođenja politika koje su bile u osnovi rata koji je, prema presudama Haškog tribunala, bio međunarodni oružani sukob, predstavlja jasan dokaz da rat nije zaustavljen, niti da je zlo pobijeđeno.

Za NAP piše: Sifet Kukuruz, pravni ekspert

Rat protiv države BiH nije završen 1995. godine, niti su zločinački projekti poraženi. Ova tvrdnja zasniva se na činjenici da su politike susjednih država koje su se provodile oružanim sredstvima u periodu 1992-1995. godina nastavile da se provode i nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Ne može biti nikakve sumnje da se takve politike provode i danas.

Kontinuitet postojanja i provođenja politika koje su bile u osnovi rata koji je, prema presudama Haškog tribunala, bio međunarodni oružani sukob, predstavlja jasan dokaz da rat nije zaustavljen, niti da je zlo pobijeđeno.

Drugo agregatno stanje

Dakle, politike osporavanja, negiranja i podjele države BiH nisu rezervisane isključivo za period 1992-1995. godina, one su konstanta i provode se u kontinuitetu kako prije, tako i nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma.

Važno je istaknuti da u mjeri u kojoj su takve politike dovele do potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, u toj mjeri je taj Sporazum imao povratno dejstvo na te politike, omogućivši im da opstanu samo u drugom agregatnom stanju i da drugim sredstvima nastave svoje djelovanje.

Da rat protiv BiH nije u Daytonu zaustavljen, odnosno da nikada nije ni prestao, dokazuje činjenica što politike koje su bile uzrokom rata i danas postoje kao aktivne politike. Promjena metoda, instrumenata i mehanizama njihovog ostvarivanja, nikako ne znači i ne može značiti kraj tih politika. Prije se radi o njihovoj drugoj mladosti i novom početku. Supstituiranje oružane borbe političkim, diplomatskim, ekonomskim i drugim sredstvima predstavlja samo napredniju, odnosno sofisticiraniju i suptilniju fazu ratovanja.

Daytonski mirovni sporazum, umjesto uspostave mira i pravde je velikodržavnim hegemonističkim politikama, koje su bile uzrokom rata, omogućio opstanak i pružio im novu šansu za dostizanje zacrtanih ciljeva.

Cilj Daytonskog mirovnog sporazuma nije bio ni mir niti pravda, nego šansa za predah i konsolidaciju politika zla. Da je to tako pokazuje i ponašanje međunarodne zajednice prema BiH nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, a taj odnos se malo ili nikako razlikuje od onoga iz perioda 1992-1995. godina. Ukoliko postoji razlika, ona se može tražiti samo u formi, a ne u suštini djelovanja.

Današnja politička scena u BiH, ali i ponašanje međunarodne zajednice, pokazuje da velikodržavne hegemonističke politike, čija je pokretačka snaga bila podjela države BiH, u Daytonu nisu sahranjene. Šta više, takvim politikama je u Daytonu podignut spomenik u formi Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH.

Velikodržavne hegemonističke politike prema BiH su daytonskim rješenjima, ne sahranjene, nego hranjene. Ovo najbolje dokazuje njihova današnja vitalnost i agresivnost. Dakle, Daytonski mirovni sporazum je velikodržavne politike susjednih država prema BiH samo konzervirao, a danas, skoro 30 godina poslije, svjedočimo restauraciji tih projekata i to, ponovo, pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice, a kao glavni podizvođač tih radova angažovan je Christian Schmidt, visoki predstavnik u BiH, koji otvoreno radi za interese susjednih država.

S obzirom da je Haški tribunal presudio da su velikodržavni projekti susjednih država imali zločinački karakter, to je Srbiji i Hrvatskoj, u određenoj mjeri, umanjilo mogućnosti da direktno destruktivno djeluju. Zato je Hrvatska za realizaciju svojih velikodržavnih ciljeva angažovala podizvođača i to, ni više ni manje, nego u liku Christina Schmidta, visokog predstavnika u BiH.

Od svog dolaska u BiH, Christian Schmidt je pokazao da je advokat interesa Republike Hrvatske i da je funkciju visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH potpuno podredio ispunjavanju ratnih ciljeva Republike Hrvatske u BiH.

Koncept zla

Kao vatreni navijač “Vatrenih”, Schmidt vatreno brani najveći ratni uspjeh Hrvatske u BiH, a to je anahroni ustavni konstrukt “konstitutivnih naroda”. Ovaj konstrukt je direktna posljedica rata i zločina u kojem je sudjelovala Hrvatska, direktno kršeći međunarodno pravo.

Tako se Schmidt, umjesto da onemogućava uživanje bilo kakvih privilegija ili povlastica ostvarenih zločinom i nezakonitom upotrebom sile, kako to nalaže međunarodno pravo, angažovao da osigura da se zločin isplati i nagradi.

Prvi korak u tom pravcu predstavljala je intervencija u ustavni sistem BiH kako bi se, na diskriminirajući način, ojačala ustavna pozicija jednog konstitutivnog naroda, a kada su on i njegovi mentori osjetili da su te intervencije nedovoljne ili da mogu biti ugrožene, Schmidt se po nalogu svojih mentora angažovao da rezultate zločina zastupa i štiti pred Evropskim sudom za ljudska prava, tražeći da sudjeluje u procesu po tužbi Slavena Kovačevića protiv BiH. Tako se Schmidt od visokog predstavnika pretvorio u đavoljeg advokata, on umjesto prava, zastupa ono što pravo zabranjuje i osuđuje.

Stavljajući se u funkciju advokata interesa i ratnih ciljeva Hrvatske, Christian Schmidt otvoreno zastupa koncept konstitutivnih naroda za koji je Evropski sud za ljudska prava već konstatovao da je taj koncept, u okolnostima kakve su postojale 1995. godine, predstavljao privremeno i nužno zlo. I upravo taj i takav koncept zla, Schmidt danas nastoji da zaštiti i da ga od privremene i iznuđene kategorije prevede u trajnu i pravnu kategoriju.

Neki analitičari su ustvrdili da je razlog takvog Schmidtovog ponašanja želja da sačuva vlastiti kredibilitet i da zaštiti svoje ranije odluke. Naravno, ovaj argument ima svoju težinu, međutim mnogo toga ukazuje da bi ono što Schmidt ima zadatak da provede u narednom periodu, moglo biti mnogo opasnije po državu BiH.

Ukoliko ga Evropski sud za ljudska prava ne zaustavi u predmetu Kovačević, Schmidt će u narednom periodu državu BiH zasigurno dovesti u veliku opasnost. Zato, treba vjerovati i uložiti sve pravne i diplomatske napore da se Schmidt onemogući u realizaciji ratnih ciljeva susjednih država.

Uporište za takve aktivnosti treba tražiti i pronalaziti u činjenici da su, ne samo Evropski sud za ljudska prava, nego i Haški tribunal (MKSJ) i Međunarodni sud (ICJ) svojim presudama već utvrdili da svjetska i evropska politika imaju malo ili nemaju nikakvih dodirnih tačaka sa internacionalnim i evropskim pravom.

Zato, krajnje je vrijeme da državotvorne politike demonstriraju proaktivan odnos u zaštiti suvereniteta, međunarodnog subjektiviteta i političke nezavisnosti države BiH, a prvi korak u tom pravcu mogao bi biti upućivanje jasne zvanične poruke Evropskom sudu za ljudska prava da Christiana Schmidta isključi iz procesa u predmetu Kovačević, jer Schmidt niti zastupa interese BiH, niti evropsko pravo u BiH.

Također, građanima BiH, ali i državama svjedocima Daytonskog mirovnog sporazuma mora se poslati jasna poruka da je dosadašnje ne/djelovanje Christiana Schmidta u BiH destruktivno i štetno po interese države BiH.

Zabludu da će državu BiH zaštititi neko drugi, a ne oni koji u njoj žive, građani BiH plaćaju skoro 30 godina. Krajnje je vrijeme da vlastitu i sudbinu države BiH iz ruku drugih, uzmemo u svoje ruke.