Stotine učesnika Marša mira Vitez-Ahmići jutros je krenulo prema Ahmićima na obilježavanje 32. godišnjice zločina u Ahmićima.
“Put istine i sjećanja” je memorijalna šetnja za sve ubijene u zločinu koji su jedinice HVO-a počinile nad bošnjačkim stanovništvom Ahmića 16. aprila 1993. godine.
U Ahmićima se održava komemoracija, te prigodni i vjerski program. Komemoraciji prisustvuju predstavnici vjerskog, političkog, društvenog života BiH, preživjeli, porodice ubijenih, svjedoci. Prisutan je i ambasador Velike Britanije u BiH Julian Reilly, Bob Stewart čije su snage otkrile zločin u Ahmićima.
Potpredsjednik FBiH Refik Lendo kazao je da je važno okupljati se i govoriti istinu.
“Borit ćemo se za istinu koliko ona nekome smetala. Naša snaga leži za pravdom, a ne osvetom. BiH i danas je izložena napadima, građani su uplašeni. Želim da s ovog mjesta pošaljem poruku međunarodnoj zajednici da se snažno suprotstave pojedincima koji narušavaju mir u ovoj zemlji. I našim susjedima želim reći da gradimo povjerenje. Ahmići trebaju biti simbol pravde, jednakosti. Neka nas opominju da smo dužni čuvati Vitez kao ideju otpora mržnji i podjelama. Nama koji smo ovdje želim da se sjećamo i da novim generacijama prenosimo istinu o dešavanjima u BiH”, kazao je Lendo.
Enisa Ahmić-Mulić te 1993. godine bila je djevojčica od 14 godina. Gledala je kako njena porodica nestaje. I danas, kao i godinama ranije s dubokim je bolom u duši. Kao dijete Ahmića, kao neko ko je preživio, ko je odrastao s boli, ali i s odlučnošću da ne dozvoli da istina bude ugašena, Enisa se danas obratila na komemoraciji povodom obilježavanja godišnjice stradanja Bošnjaka Ahmića.
“Stojim danas pred vama kao dijete Ahmića, ne samo neko ko se sjeća, već kao neko ko je preživio, ko je ostao bez oca, rodbine, prijatelja, kao neko kome je u plamenu, rafalima, i kriku nevine djece ugašeno djetinjstvo. Imala sam samo 14 godina kada su pripadnici HVO-a upali u našu kuću u pola šest ujutro. Zločinci ubijaju su ubili i mog amidžu i njegovu djecu, među njima i tromjesečnu bebu. Njihova majka mogla je preživjeti metke ali ne i vatru jer je ranjena ostala u plamenu njihove kuće i tu izgorjela. To nije samo naša priča, to je priča Ahmića, to je sudbina naših porodica, komšija, djece. Ovdje sam da govorim i u ime onih koji to više ne mogu, u ime onih čiji su životi prekinuti, a da nisu ni počeli. 14 mezara bez imena, bez spomena, jer nije bilo nikoga da im nišan podigne. Pitam vas, kakva je to država u kojoj mrtvi moraju čekati decenijama da moraju biti obilježeni? Zahvalna sam jedinom koji je imao razumijevanja odnosno koji federalnom ministru Nerinu Dizdaru koji je prepiznao važnost ovog projekta i finansirao 14 šehidskih nišana. Zahvaljujući tome naši šehidi dobili su ono što im pripada. Ovdje se ne radi o politici nego o pravdi, čovječnosti. Niko ne smije biti zaboravljan. Iz pepela koji su za sobom ostavili zločinci, mi djeca Ahmića nismo odabrali mržnju, odabrali smo život, da budemo bolji od onih koji su nam ovo oduzeli. Istina ne smije biti prešućena. Ahmići su postali mjesto zaborava za druge. Mi još tragamo za kostima naših mrtvih. Nama se okreću leđa. Vidimo kako se zločinci kreću među nama, kako se istina iskrivljuje, kako političari i vjerske voće kleče pred zločincima umjesto pred žrtvama! Gdje je osuda Crkve, gdje je moral, gdje je savjest”, kazala je u svom obraćanju.
